Plesni studio Pegaz

Nevjerojatno je kako malo ima muških plesača, a tu je i najveća predrasuda o njima, a to je da su ama baš svi pederi! Hmmm, loše li predrasude, jer, ok, ima homića plesača, no ima ih i u svakoj drugoj grani sporta, bilo kojoj profesiji. No na stranu predrasude. Ima pregršt poznatih plesača koji to nisu. Dapače, imaju obitelj, pravi su očevi, muškarci, a plesači su ne samo dobri, već ODLIČNI!

Svaki plesni studio, klub, ansambl, teži imat što više muških čagera. Kome nije gušt za vidjet dobro koncipiranu koreografiju u koj je muški plesač. Toliko mogućnosti ti daje muška prisutnost, od podrški, dueta, i sama pojava muškarca ili dječaka koji ima čvrste pokrete pune ekspresije i snažnih emocija ostavlja dojam veličine i plesa i lika koji tumači. Uostalom, oduvijek mi je bilo blesavo gledati koreografije u kojima djevojčice plešu muške uloge, no sve to radi nedostatka dječaka... pa moram razumjeti.

Kod nas postoji nekolicina (a srećom ) i sve više jako, ali ono, jako dobrih plesača koji oduzimaju dah svojom pojavom na sceni i oduševljavaju svojim pokretom (naravno ako je koreograf dobro smislio pokrete), jer nema ništa lošije od muškog plesača kojem je dodjeljena koreografija smišljena za žensku osobu. Onda fakat nevalja niti njegov pokret a i dojam je baš onaj koji sam na početku spomenula. I kako večina tata ne želi da im dječaci budu plesači sve je to samo radi toga jer će mu dijete postat peder. Kakve li gluposti. Ako je netko peder, neće mu pomoć niti nogomet niti karate jer je sam po sebi homoseksualac, a ne zato što voli ples.

Jel netko gledao film "BILLY ELLIOT", ako niste, obavezno ga pogledajte. Savršena priča, savršenog sadržaja. Naravno i vrijeme u koje se sama priča odvije puno govori o ljudima, predrasudama i stavovima. Ali i o ljubavi dječaka prema plesu i njegova upornost.


Još jedan od filmova gdje se vidi način i život plesača i muških i ženskih je "CENTER STAGE".



Da ne nabrajam dalje filmove, sad ih je fakat puno o plesu. Kad je mene počeo zanimati ozbiljnije ples, tada osim filmova kao što je "Breakdance", "Footlose", "Flash dance", "Dirty dancing", "Ballerina" nisi mogao druge pogledat jer ih nije niti bilo za nabaviti kod nas. (na ovima sam guštala i upijala svaki pokret i muziku ko spužva). Danas ima pregršt sličnih filmova,samo bolje tematike, možda i boljih koreografija i boljih glumaca-plesača koji ples predstavljaju na nekako dostatniji način. Nemogu reč da nema šrota, uvijek ga ima i bit će ga. Nisko buđetni filmovi koje svi puše, a vrijednost i pravo predstavljanje plesa svedeno je na par koračića koji su i onom koji nezna puno o plesu-smiješni jer ih svaki prolaznik može otplesati. Moja baka je divan primjer kako se to lako može izvesti! Naime baka je oduvijek pratila svoje kćeri, a onda i unuke u plesno-glazbeno-scenskim nastupima. Šivala kostime, izmišljala dizaj i radila od svega pravu pravcatu bajku-čega se god uhvatila! I dan danas zna se našaliti i otplesati par koraka sa svoje tri noge (hehehe, treća noga je štap da nebi pomislili da mi je baka obdarena čudom treće noge!), al da ne zabrijem u neke stote vode vračam se na muške plesače.

Neki od naših trenutno meni poznatih plesača su:
Bojan Valentić
Igor Barberić
Zvonimir Kvesić, Branko Banković, Zoran Simikić, Dejan Jakovljević, Dinko Zec, Ivica Kovačević, Darko Ramljak, ma ima ih sada puno novih, a starih sve manje. Ujedno se i uz pomoć hip-hop i break kulture (Gordan i Siniša Križaj, Hrvoje Rešetar, Vlado Smud i mnogi drugi), počelo gledati na ples kao MUŠKI pokret, a ne samo kao plesa balerina.

Ako sam nekoga zaboravila molim podsjetite me jer, neznam niti ja sve (nažalost) plesače u Zagrebu i šire. A obzirom da se pojavljuju odasvuda, iz različitih studija van Zagreba, primjer su Dejan i Dinko iz Osijeka, pa onda Zlatan Spiridonović iz Pule...