KAD ZABORAVIŠ NEDJELJU A kad zaboraviš šarene pokrivače srijedom i subotom, A naročito Kad zaboraviš nedjelju; Kad zaboraviš naše trenutke nedjeljom u krevetu, Ili mene kako sjedim na radijatoru ulične sobe u tromo popodne, I gledam niz dugu ulicu koja nikamo ne vodi; Zagrljenu priprostim starim kućnim ogrtačem nenadanja; I ništa ne moram da radim, i sretna sam... I kad ponedjeljak ne bi nikad trebao doći! Kad to zaboraviš, kažem... I kako si psovao ako bi netko uporno zvonio na vratima, I kako bi meni zastalo srce ako bi zvonio telefon, I kako smo konačno odlazili na nedjeljni ručak; To jest, kroz uličnu sobu do stola zamrljanog tintom u jugozapadnom kutu, na Nedjeljni ručak. A to je uvijek bilo pile s tjesteninom, ili pile s rižom, i salata, pa raženi kruh i čaj, i kolačići s čokoladnim mrvicama. Kažem, kad to zaboraviš... Kad zaboraviš moj tihi predosjećaj Da će rat svšiti prije nego dođe red na tebe; I kako smo se konačno svlačili, Gasili svjetlo, uranjali u krevet, Ležali načas opušteni u nedjeljno svježoj posteljini, I nježno se slivali jedno u drugo... Kada kažem, zaboraviš sve to, Tada možeš reći, tada ću možda povjerovati Da si me dobro zaboravio. Gwendolyn Brooks |