-moj sin je kleptoman - zaplakala je jelenina prijateljica.
rene je bio veseli i zaigrani dvanaestogodišnjak, uvijek spreman za hakl ili za nogomet sa dečkima iz kvarta. u školi je bio odličan, možda čak i preodličan, imajući na umu da nikad u životu nije dobio ni jednu ocjenu manju od pet. barem ne do jučer. jučer je zaplakan dotrčao do svoje majke, plačući uplakano.
-mamaaaaaaaaaaaaa!!
-što je sine? što se desilo?
-beeeeeeeeeeeeeeeeeeee! - cmizdrio je mali rene.
-sine, što je bilo?
-jedaaaaaaaaaaaaaaaan... - nastavio je cmizdriti cmidrečim cmizdrom.
-jedan, što jedan? sine, smiri se! sječaš se samo onog tečaja joge od prošle godine? sječaš li se? - smirivala ga je majka.
-da... - promrmljao je rene, brišući suze.
-samo duboko diši, zaboravi na sve probleme, isprazni glavu. smiri se, rene moj maleni, molim te smiri se, inače će i mama plakati, znaš...
-dobro - hrabro će rene.
i onda je zaboravio sve što se dogodilo.
ulicu dalje, u tom istom trenutnom trenutku trena, jelenina prijateljica saznala je da je baš njezin sin, njezin sin jedinac, jedini sin jedinac, bio taj koji joj je ukrao sve šibice iz ladice u kuhinji. rasplakala se i nazvala jelenu.
-misli na jogu... - smirila ju je prijateljica.
pero.
