Tko će ga znat....
Jutros sam se sjećao da sam nešto sanjao, a to mi se nije dogodilo već godinama. Kad god je južina, ja se probudim neispavan i znam da sam sanjao, ali se ničeg ne sjećam. A jutros me kutija šibica podsjetila na san. Ha, smiješno, sanjao sam svoj stari vremenski stroj, iz mladosti. U snu sam se sjetio svega: stroja, sebe iz tog vremena i od riječi do riječi razgovora sa fra Zvonkom. Sve kako smo razgovarali. Najprije se čudio kako je stroj ne veći od kutije šibica, kako sam mu rekao da ga zapravo ne volim zvati “stroj”. Bio je simpatičan, malo zbunjen, iznenadio sam ga, ozbiljan, češka se: “Sinko, ja ne vidim grijeha u tome, ako me to pitaš.....” “Kažem vam, otišao bih samo nekamo za probu, u srednji vijek možda, u neku gotičku katedralu, da čujem latinsku misu....” “Ako to iziđe na zlo, ja nisam kadar sa ovoga mjesta cijeniti, ja ti mogu reći što mislim o tvojoj nakani, o tvom srcu...A kako ta čudesa rade, ništa ja to ne razumijem...” “Ma, moj fra Zvonko, bez veze je sve to, nema tu čuda, to samo ne da da se probudiš kad sanjaš, kad uđeš sam sebi u san i htio bi se probudit, onda te on zatvori u san, pa možeš unutra kud hoćeš. Onda napravi da se poslije svega sjećaš, da znaš da si bio. To je običnan trik, ništa to puno ne vrijedi....Ne treba to meni zapravo, možda jednom samo da probam...”
Godinama se ja njega nisam sjetio, kako nas je život razdvojio, umro je prije par godina, to znam......A gdje li je sad ta kutijica, baš ću je potražit, samo, sumnjam da ću je naći, tko zna kud sam je zametnuo. Među svim tim drangulijama, svim tim strojevima, spravicama, što sam radio u mladosti, tko zna što sve tamo ima....Malo toga ja i čuvam, izgubi se putem, možda sam i bacio.
|