Dan treći Urlick Anje
|
Ovo je prva napisana, što ne znači da je i kronološki prva epizoda. Automobili su zakrčili cijeli pošljunčani plato, dečko u uniformi parking pazitelja je usmjeravao promet k manje napučenim dijelovima parkirališta. Neki su se uspeli na travnatu površinu uzdignutu k rubnjacima ceste, podsjećali su na morževe koji se navlače na stijene grčevitim crvolikim pokretima. Ona je parkirala gdje je htjela, izašla kako je htjela, iako je na rubu živčanog sloma. Sastanak na velesajmu, ljudi pri piću, nadomak labavljenju kravate i pipkanju hostese, bez obzira na stupanj okruglosti obraza i crvenila nosa. Utanačenosti su iznjedrene upornim ponavljanjem ključnih pitanja. Pitala je sve, odgovore je zapisala i potvrdila ih čitajući na glas, ne pitajući se koliko bi ih ju povalilo na licu mjesta, jer ona je bila izvan sebe neko već vrijeme. Povalili bi njeno tijelo, duh je bio negdje drugdje. Možda se ne bi ni branila, nego uživala u nasumično odabranom kandidatu. Ona o tome, kao ni o mnogočemu drugom danas, nije razmišljala ni jednim letećim elektronom po sinapsama. Dućan je prepun, mala škatuljica za stanare masovnih potleušica. Skup, ružan, neugledan, slabog izbora artikala, ali nadomak je ulaza. Služi kao izvor opskrbe za one koji imaju viška novaca i za one koji kronično nemaju novaca jer ne znaju izračunati da su kupovinom prevareni. Socijalni element je neizbježan, on sjedi ispred musavog izloga i pije zidarsku pivu sjedeći na preokrenutoj gajbi. Ona kupuje bez greške, pita se imaju li identiteta na prodaju, baš joj je nestašica u glavi. Bivši identitet je rastočen na kavi pod pauzom za jauznu. U nedostatku traženog artikla, na vrh povrtne potrošačke košarice stavlja obiteljsko pakiranje papirnatih maramica bez mirisa mentola. Trgovkinja, vjerojatno joj je ime Barica ili Marija, pod svojom bijelom trgovačkom maramom koja je zapravo naslijeđe nošnje rodnog sela, nazire da je prvi puta zanosna gospođa odabrala maramice koje nisu, kao što su mentolirane, nepodesne za plakanje. Značajno gleda drugaricu blagajnicu koja ništa ne kopča. Lift je potreban onoj koja si je izabirala stan s pogledom na betonsku džunglu, udvostručila površnu stakla kroz koje gleda ono krdo betonskih mastadonata pored asfaltnih potoka što se gradom naziva iz milošte. Potreban joj je, iako joj se redovno gadio i lift i suputnici. Danas nije primijetila niti ulazak, niti izlazak iz njega. Dan je preživjela neka druga Anja, ova je lutala stepama egzistencije tražeći svoje nestalo ja. Telefon je jednosmjerni način komunikacije u njenom domu. Ona ne naziva. Danas ni ne odgovara na pozive upućene telefonom. Zauzeta je osluškivanjem životinje koju si vizualizira već drugi dan. Životinja poziva, zatim predlaže, a na kraju i prijeti. «Mogla si izabrati i nešto pitomije za vizualizaciju» |