Ispovijedi kišnog čovjeka

Nogama kuckam o pod dvorane
Dok čekam da čujem svoje ime
Kroz pravilno razmješten razglas
A kada se to napokon dogodi
Pomalo nespretno ustajem
Sa svoje stolice u publici
I penjem se na pozornicu
Dok pokušavam izgledati
Dostojanstveno i ozbiljno
Iako se to od mladih pisaca
Niti ne očekuje

Pokušavam se sjetiti
Pjesme koju cu pročitati
A kada mi to konačno uspije
U glavi odbrojavam vrijeme
Do zvonjave mobitela
Koja ima običaj da se pojavi
Baš nekako usred moga čitanja

Sjedam u stolicu na bini
I pokušavam se namjestiti
Kao da je to nešto posve svakodnevno
Dok mi se ruke hlade od nervoze
A prethodno pročešljana frizura
Pretvara u živo biće
Koje prkosi svim zakonima fizike

Nakon obveznog gutanja knedle
Počinjem recitirati i pritom čak
Uspijevam uputiti i pogled publici
Na pravim mjestima u pjesmi
(zašto mi se samo čini da tamo nema nikoga?)
A za kraj se pompozno naklonim
Dok gospodje u prvim redovima
Sinhronizirano aplaudiraju

Upravo u tom trenutku
Tišinu razbija zvonjava
Mobitela koji nikako ne želi utihnuti
A ja se zadovoljno vraćam u publiku
Misleći kako sam se još jednom
Za dlaku izvukao.

Moj dom je kuća
U kojoj ima mnogo soba
Svaki put kada odlazim
Tu kuću nosim sa sobom
U prizemlju mjesta
Mirisi, slike, oblici
Na katu prijatelji, blizu i daleko
Nasmiješeni, važni
Priviilegirani, voljeni
A u potkrovlju, u toplini
Ljudi dragi i posebni
Oni koji razumiju
Oni kojima se ponosim
Sve ih nosim u toj kući
Koja je od krvi i mesa
Kroz koju kola topla krv

Ova kuća je moje srce
Nema vrata ni prozore
Nema prostorije i zidove
Ona je imaginarna
Kao što su i moje ljubavi
Ja sam uvijek kod kuće
Jer je moja kuća uvijek sa mnom

Pozivam te
Da uđeš u moje utočište
I sakriješ se od svijeta
I njegovih suvišnosti.