Jučer je bila obljetnica vukovarskih tragedija. Ako me nešto živcira više od pretilih političara koji sa svojim crnim limuzinama dođu jednom godišnje, poslikaju se pred ruševinama i glume nekakvu ganutost pred ljudima koji su to sve doista i proživjeli i osjetili na svojoj koži, onda je to selektivna memorija takozvanih katolika iz moje najbliže okoline. Naravno da prema vukovarcima treba iskazati dužno poštovanje i pijetet, ali interesantno kako se nitko od tih kvazihrvata ne sjeti zapaliti svijeću žrtvama srebreničkog masakra. Kao da njihove žrtve nisu dovoljno dobre, kao da njihovi mrtvi nisu jednako tako mrtvi kao i oni sa Ovčare. Sve žrtve treba tretirati jednako i prema svima pokazati isto suosjećanje i poštovanje. No, ako su krive vjeroispovjesti ili nacionalnosti, nama to postaje problem (ma, ionako su ih sve trebali potamaniti, rekli bi neki). I gdje je onda tu humanost? I kako se uopće usuđujemo stati u onu kolonu koja je jučer krenula prema Ovčari ako nismo u stanju pustiti suzu i za nekoga iz Hiroshime ili Auschwitza? Ili Srebrenice?