Sjedio sam u kafeu koji je bio tradicionalno odredište prijeratne intelektualne elite grada(kako li to samo otrcano zvuči). Sve se promijenilo. Umjesto raskosno crvene, zidovi su sada bili ofarbani u jogurt-rozu(ili boju sladoleda od jagode), a na mjestu lakiranog crnog klavira na kojem je nekada davno četvrtkom uvečer klimparao neki kvazibeethoven stajala je ogromna krletka za ptice. Na njezinom dnu bila je hrpa perja i ptičjih govana(bar mi se tako učinilo). Sve je ispunjavala neka otužna praznina kojoj se čovjek nikako nije mogao oduprijeti. To mi se pitanje postavilo gotovo samo od sebe- ima li kavez smisla bez ptice? Ima lli život smisla bez smrti? Dok sam pokušao doći do odgovora, usta mi je ispunio opori okus čaja.
A naručio sam nešto posve drugo. Konobar je opet zajebao stvar.