srijeda, 21.04.2010.

Chapter 9 - Phillys

~ Ronnie je bila baš simpatična. Iz nekog razloga, podsjećala me na mog malog prijatelja Ishtvana. Možda nije bila toliko nestašna i nemirna kao on (to nitko nije mogao), ali pričala je punom brzinom. No, mogla sam prepoznati; njen način govora, njen oblik očiju, crte lica... Sigurno je njegov potomak. Bit će sretan kad čuje koliko će dugo trajati njegova loza. Bio je veliki odmor, kako to zovu Ronnie i Christine. Raspravljalo se o profesoru iz povijesti. Zato što je rekao nešto za Troju. Koju Troju, čovječe? Onaj Yamapi frik sa šiškama preko oka nije dolazio. Ni blizu. Ni približno. Ali sjedimo u istoj klupi. Uvijek ga stignem pregledati. On stvarno ostavlja neki čudan osjećaj. Kao kada sam mogla osjetiti miris lavande koji je poslao Christine. Osjećala sam kako mi krv ključa od nekakvog bjesa kad je sjeo kraj mene... "Oh, Chris, vidim da si dovela neku luzericu u školu. Ova luzerica ti je sto posto u rodu, zar ne?" Čudno izgleda ova cura. Oči su joj bile neprirodno plave i kosa neprirodno bijela, gotovo spaljena. Čitavo joj je tijelo bilo u nekoj neobičnoj pozi. Ja bijah u skromnim trapericama i nekoj Christininoj majici koju mi je dala. "Da, Mary, ona mi je sestrična," reče Christine. Mary stane ispred mene i odmjeri me. "Hm. Vidi se da nisi baš bistra, s takvom bojom kose..."
"To mi je prirodna boja kose," rekla sam sasvim ozbiljno. Christine mi da nemoj-to-pričati pogled. Mary se nasmije. "Oh, ali barem imaš smisao za humor. A nisi ni nešto zgodna... Ovaj tvoj bolesno blijedi ten i čudne oči... K tome si ravna kao daska."
"To je jer radim puno," rekla sam mirno. Ne razumijem zapravo o čemu ova Mary priča. Kad bih bila debela, bila bih nespretna i kako ću onda loviti?
"Ah, da čujem da si sa sela. A gdje radiš? U polju?" podrugljivo se smijuljila.
"Da." Ronnie i Christine su shvatile da se djevojci zapravo rugam.
"Ali tvoj ten... Pa tako si blijeda, ko smrt, a oni koji rade na polju su preplanuli, čak crni!"
"Radim noću." Ronnie i Christine prasnu u smijeh. Ronnien osmijeh podsjećao je na Ishtvana. Mary se kiselo nasmiješi. Njen ten isto je bio nekako neprirodan. Nisam se obazirala. I kao, iz zemlje iskoči Yamapi, poslavši Christine sladak zavodljiv osmijeh... Ako on nije Kaito, neću mu stajati na putu jer on i Christine bi baš bili slatki zajedno.
Počela sam se izražavati kao ljudi iz budućnosti. Mrzim to.
No, to ću morati kasnije saznati. "Oh Yami, pa kako si? Još uvijek ne želiš sa mnom u klub? Bilo bi zabavno, znaš, nas dvoje skupa," pokušala mu je staviti ruke oko ramena, ali Yamapi se izmakne. "Molim te, makni te svoje ručetine od mene," reče Yamapi zlobno. "Christine, idemo li zajedno doma?"
"Ne, ne idete," iza njega iskoči Danny. "Christine još mora kod ujne Sally, a s njom ćemo ići Ronnie, Phillys i ja. Za tebe nema mjesta."
"Ne znam baš, Danny. Ne volim tetu Sally. Uvijek se žali kako sam premršava i gura mi vitamine i masnoće u usta. Odvratno! Radije ću se odmah vratiti kući..."
"Ali ne znaš put! Tko će ići s tobom?" pitala je Ronnie.
"Mogu ja. Sve samo da ne idem s Mary u klub," reče Yamapi i pokloni mi osmijeh, na koji sam se namrgodila. Yamapi se uozbilji. "Ionako znam put."
"Dogovoreno. Danny, Ronnie i ja idemo k teti Sally, a Yamapi će otpratiti Phillys kući."
Da, otpratit će me. Bit ćemo sami i napokon se mogu uvjeriti je li Yamapi zaista onaj koji mislim da jest. Nadala sam se da nije. Nisam htijela Christine slomiti srce. Činilo se da ga je voljela. ~
~ Yamapi i ja našli smo se u parku. Hodali smo u tišini. Stala sam i okrenula se prema njemu. Gledala sam ga strogim pogledom. Bezbrižno mi je uzvratio pogled. "Što je?" Spustila sam torbu i zgrabila ga za ruke, iskrenuvši je i napravivši mu polugu. Zatim sam ga nogom dnabila o zemlju i sagnula se, maknuvši mu šiške s oka... Šarenica je bila crvena. Preko oka je bio ožiljak. "Ah," uzdahnula sam, malčice razočarana. Yamapi je bio Kaito. Ali kako će Christine reagirati? Yamapi se počne glasno smijati. Uz bljesak munje i vatre, pretvorio se u pravog sebe - crnog anđela. Odbacio me zamahom ruke i ustao. "Dakle, poslali su te ovamo po mene. Nije kao da ćeš uspjeti, a da ne doživiš Promjenu."
"O čemu ti bulazniš?" Nabio me o drvo i držao u zraku. "Bez svog oružja, ne možeš ništa protiv mene," šapnuo mi je na uho.
"MISLIŠ?" vrisnula sam i pokušala ga udariti, ali tijelo mi je bilo tromo. Nisam se mogla ni mrdnuti.
"Da, slaba si, protiv mene, običan si čovjek. Osim ako ja ne potaknem Promjenu u tebi..."
"Nikad! Nikad ti neću dopustiti! Neću biti poput vas, gadova koji ubijaju nedužne ljude samo za razmnožavanje!" Zgrabio me za vrat i ogrebao. Vrisnula sam od boli.
"To nitko, nitko od nas ne radi. Po našem izgledu, osudili ste nas demonima! Ni ne znate tko vas štiti od svih onih izvandimenzionalnih zla!"
"Ma nemoj! A što je s Sayanom? Jedan od vaših ju je oteo i..."
"Ona je bila demon!"
"LAŽEŠ!" vrisnula sam kroz plač. "Sayana... Sayana mi je bila poput sestre... BILA MI JE POPUT SESTRE I VI STE JE UBILI!" vrištala sam. Kaito me samo gledao. "Ne... Nismo. Ali razumjet ćeš kada doživiš Promjenu. Sve ćeš tada shvatiti..."
"Zašto? O kakvoj Promjeni govoriš? Zašto me želiš pretvoriti u demona, i što želiš od Christine?"
"Promjena? Nešto što svatko od nas doživi da bi postao pravi Čuvar. A Christine... Ona mi se sviđa." Prvo što je rekao nisam ni čula. "Nećeš je ni taknuti!" vrisnula sam. Širom otvori oči i pretvori se u crni prah. "Ne zaboravi... Kada sve svrši, doći ću po tebe. Doživjet ćeš Promjenu i postati poput nas."
"NIKAD!" vrisnula sam i pala na koljena. "Nikad..." promrmljala sam u suzama. ~

To be continued...

I opet će Christine ^^

nedjelja, 11.04.2010.

Chapter 8 - Christine

† Otvorila sam oči. Soba... Moja soba... Moja predivna soba... "Dobro jutro, Christine," javio se CRH3, naš kućni robot. Ugrađen u kuću. Obiteljski robot. On uvijek pazi na nas. Ma ko Bog. "Ah, jutro!"
"Sinoć ste vrlo kasno došli kući, Christine, bio je policijski sat. Bili ste s dečkom?" Yamapi... Opalilo me u glavu. Srce mi je snažno zakucalo, lice se zacrvenilo, a ruke zadrhtale. Otkad se ja to tako osjećam kad pomislim na Yamapija?
Između ostaloga, što se jučer dogodilo? Vidjela sam onu čudnu curu s plavom kosom... Ta modra kosa nije mogla biti prirodna. I čudnu je odjeću imala. Kao da je došla iz srednjevjekovnog lova ili tako nešto. Digla sam se iz kreveta i otvorila ormar. Tražila sam po ormaru što da odjenem, ništa mi jednostavno nije pasalo. Ugledala sam tada svoje prastare traperice, koje mi je prateta Jimma darovala za rođendan. Traperice su bile iznošene, izderane, blijede i klošarske. Nasmiješila sam se. "Savršeno." Ići ću poderana u školu. Uzela sam 'Nightmare Before Christmas' majicu i izlizane marte. Sve sam to još izdekorirala i izašla iz sobe. "Jesam li rekao, došla je posjetiteljica jučer navečer. Danny kaže da je ona prijateljica koja je ostala bez kuće i roditelja i da nema kamo ići, stoga su je vaši roditelji prihvatili, Christine."
"Tko je to?" Nije valjda ona plava...?
"U boravku je, s vašim bratom," reče CRH3. Ušla sam u boravak i... Doživjela šok! Cura s modrom kosom do koljena na kojoj je sjedila sjedila je na fotelji, nasuprot Dannyja i gledala ga strogim pogledom! "Danny! Tko je ona?"
"Ja sam Phillys. Došla sam iz prošlosti uhvatiti zločinca, po kraljevom nalogu."
"Ha?"
"Rekao sam ti da će biti izgubljena! Ja ću joj objasniti!" Plava je samo šutila. Po Dannyjevu 'nalogu', kako je plava pričala, sam sjela, a Danny mi je počeo objašnjavati bizarnosti. "Dakle... Stvar je u toj nekoj magiji. Po onome što je Phillys rekla, magija zaista postoji."
"Magijom su se služili ljudi dok je Zemlja još bila živa. Ovaj planet polako umire. Ljudi zaboravljaju tko su nekad bili," prekine ga plava.
"Hej, lakše malo! U glavnom, magija je, po onome što mi učimo, nestala prije deset tisuća godina. Navodno se u tom razdoblju dogodilo veliko zlo, Zemlja je počela umirati. Od tada, čovječanstvo korača prema nazad, unatoč tehnologiji koju imamo. Krivci tome su navodno nekakvi izvandimenzionalni crni anđeli, demoni koji upravljaju crnom magijom. Jedan od njih bio je zarobljenik, ali pobjegao je kroz vremenski portal. Phillys je poslala Kraljevska obitelj ta ga dovede natrag, živog ili mrtvog."
"Ime tog demona je Kaitou. On je navodno prijatelj tog Yamapija. Što čisto sumnjam. Mislim da je tvoj dečko, Yamapi zapravo Kaitou. Demoni se mogu preobraziti u ljude, ali uvijek postoji neki dio tijela koji ne mogu preobraziti. To uvijek skrivaju."
"Kako molim? Želiš reći da je Yamapi demon? Neću to slušati! Tko si ti uopće? odlazi!" I baš kad sam htijela istrčati van, Phillys se pojavila ispred mene. "Demoni žive od ljudske krvi. Ali najsmješnije je što ovi demoni imaju drugačiji način života. Zbog premalo ženskog roda, oni otimaju djevojke koje izaberu i pare se s njima. Kada se demon rodi, majku proždru. Možda Yamapi nije demon, ali Kaitou te jučer napao, dok si bila u nesvjesti. Tvoj brat može tome posvjedočiti." Pogledala sam ga. Njegov pogled odavao je da ne laže. Okrenula sam se natrag k Phillys. "Demoni ostaju uporni oko te jedne. Neće lako odustati. Dokle god si sama, u opasnosti si. I to meni ide sasvim u korist."
"Hej! Ne misliš valjda koristiti Christine kao mamac za Kaitoua?"
"Naravno! Ali sa mnom će biti sigurna."
"Nisam sigurna shvaćam li što se događa... Ali znači li to da sam sigurna s tobom, onda možeš ostati," rekla sam.
"Nije kao da bi imali izbora, sigurno bi se sakrila u veš-mašini i špijunirala," rekao je Danny. Nasmijala sam se. Phillys je samo šutila. "Što je to Vašmina?" Sljedeći tren, Danny i ja smo se valjali na podu od smijeha, a Phillys nas je samo ozbiljno gledala. Njen hladan pogled nas je smrznuo. "Pa, ne bi se trebali čuditi, Phillys je više od deset tisuća godina starija od nas, čisto sumnjam da su tamo imali tehnologiju."
"Vašmina, točnije, veš-mašina, točnije, perilica rublja je sprava za pranje rublja. Nekad se rublje pralo u rijeci, ali ljudi su došli do zanimljivog zaključka kako brzo i bez mnogo mučenja oprati rublje. Sada to radi ta sprava," rekao je metalnim glasom CRH3, kućni robot. "Stalno čujem te neke glasove u glavi koji me pitaju hoću li nešto jesti ili piti ili se oprati ili mi nešto objašnjavaju... Vjerojatno postajem luda..."
"To je kućni robot. Ugrađen je u kuću i stoga ga ne možeš vidjeti. Zove se CRH3," rekla sam.
"CRH3... Je li on Bog?" Danny si jednostavno nije mogao pomoći. Ja sam bila iziritirana. Ali okej, nema veze. Prije deset tisuća godina sigurno nisu imali automobile. "Ne, CRH3 nije Bog. CRH3 su stvorili ljudi. To je cijela ova kuća. Razumiješ?"
"Ne. Objasni mi kada doživim starost od deset tisuća godina," odgovorila je Phillys. Ali razumjela je. Mogla sam to vidjeti. "Upisat ću se u tvoju školu, tvoj razred. Koliko mi je tvoj brat rekao, idete u isti razred?"
"Ti znaš o školama?" pitao je zbunjeno Danny.
"Da. Iako su vaša sveučilišta bila osnovana tek u srednjem vijeku, mi smo prije 10 000 godina imali školu. Očito se dogodilo nešto, zbog čega je civilizacija morala sve ispočetka." Zbunjeno smo je pogledali. "Došla sam ovdje znajući nešto," rekla je. "Kada preskačeš vrijeme, događaju ti se neke spoznaje. Svakome drugačije, doduše." Danny se odjednom prmjenio. Veselo je skakutao oko Phillys i govorio "Kako cool! Kako cool! Što još znaš?"
"Što to znači cool?" pitala je Phillys. Čovječe. Iako kaže to što kaže i zvuči kul... Ipak je tek smotana djevojčurlija iz prošlosti. Sada je moram tu učiti osnove današnje kulture. O Bože. O CHR3.

Jej, početak nastave. Phillys je, poput duha, hodala kraj mene, a Ronnie je mi je pričala kako je Yamapi OPET odbio neku tam. Iako se pravila da gleda u nešto drugo, Phillys je pozorno slušala. Znala sam da, ako je Yamapi taj neki što god da je, ona će ga odvesti tamo gdje mu je mjesto. Jupi jej. Neću ga više vidjeti... Ali opet, ako je on taj koji je, znači da sam u opasnosti i... "Hej, slušaš li ti uopće? U zadnje si vrijeme nekako čudna. Hej, niste se ti i Yamapi već mazili?" prenula me Ronnie.
"Molim?" prenerazila sam se. "Naravno da nismo!"
"Da. Tvoja sestrična je nekako čudna isto. Uopće ne priča!"
"Sramežljiva je," odgovorila sam. Znam! Smislit ću za Phillys neku tužnu priču i to ispričati svima, a onda će ona pokazati koliko je od toga sazrela... Ili ne. Nije potrebno. Phillys se nasmiješi. "Ah, živjela sam na selu cijeli život. Mnogo je drugačije nego u gradu. Rijetko sam dolazila u grad, imala sam previše posla kod kuće. Mama i tada su me poslali ovamo, jer se naša stara škola urušila i sada grade novu, pa živim kod Christine. Zato sam zauzeta gledanjem uokolo," rekla je sa smješkom. Jezivo. Na satu je sjedila ispred mene i Ronnie. Tu sjedi Yamapi... Phillys mi je rekla da mi neće smetati, ali da će me držati na oku. Yamapi je došao i poslao mi kratak osmjeh. Sjeo je kraj Phillys, ni ne primječući je. Ni ona nije previše obračala pažnju prema njemu, cijelo vrijeme je pričala s Ronnie. Ali mogla sam čuti kako se kotačići vrte u njenoj glavi, kako pokušava otkriti nešto u njegovoj prisutnosti. Osjetila sam sladak miris lavande. Mmmm, slatko. Phillys šmrkne i miris nestane. "Kako čudno. Mogla sam osjetiti miris lavande," rekla je. Znala sam, namjerno. "Hej, to, koristiš doma kuglice protiv moljaca?" pitala je Yamapija. Yamapi je zurio u njenu kosu. Vjerojatno je mislio: 'Kakav to luđak fura plavu periku i mene pita za moljce?' "Ne," odgovorio je.
"Čudno. Od tebe se osjeti miris," rekla je Phillys i nastavila blebetati s Ronnie.
"Tko je ona?" pitao je Yamapi.
"Moja, ovaj... sestrična!" rekla sam brzo. Ma divno. Sada me baš zanima što će biti sljedeće. †

To be continued...

Za one koji su tek počeli ovo čitati, odite na ovaj link.
Nije više fora onako kako je bilo kad je Kimmy pisala, ali njoj se više neda... A žnj. ^^ Ćao.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.