srijeda, 30.12.2009.

Chapter 7 - Phillys

~ Djevojka se onesvijestila. Stajala sam okrenuta prema Kaitou. On se podrugljivo smješkao. "Mnogo si se promijenila otkad smo se zadnji put sreli," reče i stane u napadački stav. "Vjerujem da si od tada nešto i naučila."
"Mnogo toga," rekla sam. "Između ostaloga, kako i uhvatiti one kao što si ti!" Kliknula sam gumb na samostrelu i počela ga gađati. On je počeo letjeti oko mene, dok sam ja naslijepo gađala... Odjednom, srušio se, a iz krila mu je vrila sjajna, srebrna strijela. "Imam te!" rekla sam. Pružio je ruku prema meni i vrući val zraka odbacio me od njega. Spalio mi je lijevi rukav. Jedan trenutak nepažnje i on je već bio na nogama, blizu djevojke. "Stani!" viknula sam i naciljala ga samostrelom. Strelica ga je pogodila u rame. Crvena krv mu je procurila niz blijedo, mišićavo rame. Izraz lica mu je i dalje ostao isti, pdrugljiv, nadmoćan. Samo je posegnuo rukom i izvadio strelicu iz ramena. Krenuo je prema meni. 'Upamti, Phillys, ako jedan od njih pomiješa svoju krv s tvojom, pretvorit ćete u ono što je i on. Gađaj ga u krila,' govorio je Leon. Ustala sam. Već je bio opasno blizu mene. Zamahnuo je rukom, želeći me porezati po licu. Sagnula sam se i uhvatila njegovu krupnu ruku, istrgnuvši mu strelicu iz ruke. Prebacila sam ga preko ramena. "Christine!" začuo se nečiji zabrinut glas. Digla sam pogled i ugledala blijedog mladića smeđe-modre kose i smeđih očiju nad djevojkom. Jedan trenutak nepažnje i Kaitou me zbacio sa sebe. Izvadio je strelicu iz krila, bacio je k meni i nestao. "Prokletstvo!" rekla sam i ustala. Pobijegao je. Mladić je pogledao prema meni. "T-tko si ti? Što si napravila mojoj sestri?" pitao je optužujućim tonom i pogledom.
"Ne gledaj me tako. Ja joj nisam ništa učinila," rekla sam i počela skupljati strelice.
"Š-što se dogodilo ovdje?"
"Ništa što se tiče tebe, dečko," rekla sam, prčkajući po grmlju u potrazi za strelicama.
"Gledaj me dok razgovaramo!" vrisnuo je. Pogledala sam ga oštrim pogledom. "Nemaš se što buniti. Zbog tebe, Kaitou je pobijegao." Zašutio je. Završila sam sa skupljanjem strelica. "O-on je Kaitou?"
"Da. Zašto?"
"Duga priča."
"Nemam baš vremena, znaš. Moram ga uhvatiti."
"Molim te! Možda mogu pomoći." Okrenula sam se prema njemu. Do vraga, sada sam već izgubila svaki njegov trag! "Ne. Nemam vremena za tvoje gluposti." Okrenula sam se, a klinac me uhvatio za rame. "Jedan dečko, kojem se Christine sviđa mi je rekao da će poslati svoga prijatelja, Kaitoua, da je dovede k njemu!"
"Šališ se?"
"Smrtno sam ozbiljan!"
"Gdje je taj dečko sada?"
"Misliš da ja znam? Nisam ga vidio otkad sam ga istjerao iz kuće!"
"Hmmm... Možda bih iz tog klinca mogla nešto izvući... Možeš li mi ga opisati?"
"Pa... Ima crnu kosu, onako, malo dužu sa šiškama preko oka... Masnu... Zatim, crne oči... Blijed je. Veoma. Visok je, ima šesnaest godina. Djeluje slabo."
"Ima li kakav ožiljak?"
"Ne... Nisam vidio... Zove se Yamapi."
"Gdje živi?"
"Ne znam... Bit će ga teško naći među..."
"Aha... Javit ću ti ako išta saznam," rekla sam
"Čekaj, ali ne znaš gdje ja..." Izgubio mi se iz vida. Već sam skakala po vrhovima visokih kuća ravnih krovova, s mnogo ljudi i prozora. Znam što je želio reći. 'Ne znaš gdje ja živim.' Jako dobro sam znala. Uz pomoć ove narukvice koju mi je dao Kralj, mogla sam saznati sve o osboi koju bih dotakla... Ako sam željela. Ali taj Yamapi... Šiške preko oka. Djeluje slabo. Blijed. Možda je on Kaitou? Ako iza šiški skriva crveno oko s ožiljkom, to je definitivno on! Crni anđeli se uvijek prave slabima i koža im je uvijek blijeda ako se prerušavaju u ljude. I iz njih zrači mnogo, mnogo energije... Teško je reći, ali noćni vilenjaci to zovu negativnom energijom. Pojačala sam svoja osjetila. Ovdje ima mnogo, mnogo, MNOGO takve energije. Zar su svi ljudi ovdje... Prerušeni? 'U budućnosti je mnogo toga drugačije, Phillys. Može biti bolje, a može biti gore. Može biti lakše, a može biti i teže. Sve ovisi kojim putem krene čovječanstvo,' rekao mi je jednom Leo, vilenjak iz drveća. Mislim... Da se čovječanstvo pogoršalo. Tko zna kada... Ali to nije moj posao. Moram naći Kaitoua, prije nego napravi još štete. Skočila sam sa zgrade, ravno na krošnju drveta. Bilo je to lijepo drvo, srebrne kore, a osjećaj dodira bio je... Poznat. "Leon?" pitala sam. Stablo je zašuštalo. Mogla sam čuti tužnu pjesmu prirode, a Leon je izašao iz drveta i našao se na grani do mene. "Ah, Phillys! Što ti radiš ovdje?" pitao je. Lice mu je i dalje bilo mlado, i dalje je djelovao snažno, ali kosa i oči... Postale su potpuno bijele. U njemu se vidjela tuga. Uhvatio me za ruke. "Što ti radiš ovdje?"
"Kralj me posalo da uhvatim Kaitoua! Pobjegao je iz zatvora. Ali... Ti si slijep, a ostalih nema! Što se događa?"
"Zaista, teško ćeš ga ovdje naći. Tu ima toliko zla... Zbog toga, mnogi naši prijatelji vilenjaci povukli su se u podzemni svijet. Oni koji nisu s njima išli, ostali su čuvati svijet od nadolazećeg zala ali... Sve smo slabiji. Demoni sve lakše izlaze iz pakla a najgora stvar je, to ne radi Crni anđeli! Dobili smo novog neprijatelja, nepoznatog i još opasnijeg! Moraš se čuvati, ovdje je zlo nevidljivo... A moja zvijezda se gasi uskoro će svi preostali vilenjaci na površini umrijeti i zlo će zauvijek pasti na ovaj svijet... Reći ću ti još nešto, Phillys. Ne smiješ ubiti Crne Anđele. Oni znaju zašto se sve ovo događa. Oni će ti reći. Ja postajem sve slabiji, dijete... Djeca koja živješe u ovoj zgradi... Više se neće moći sa mnom igrati..." Leon je utonuo u drvo. Lišće njegove krošnje se osušilo, a siva kora umrljala. Leon se spremao umrijeti. Suza mi je kliznula niz obraz. Naslonila sam se na Leonovu granu i počela plakati.
Kaitou... Čim te nađem, reći ćeš mi razlog... Zašto se ovo događa. Skočila sam s drveta i krenula prema kući djevojke Christinne i njenog brata. ~

To be continued...

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.