subota, 01.12.2007.

Esej

Dalibor Perković - Izitpajn (Is it pine?, no to valjda svi već znaju) pobrinuo se eda nam užitak u horroru ne bude potpun. Ništa čudno, Izitpajn je inače poznati diskutant, i to prilično oštar. Budući se radi o čovjeku koji inače zna što govori i piše, ovaj esej sadrži sve što je potrebno za napeto čitanje, osim valjda seksa. No, dragi štioče, možeš li u ovoj godini obilježenoj horrorom uopće zamisliti da ne dođe i do alergijske reakcije?

RASPRAVA O UKUSIMA: INFERIORNI ŽANR
Piše: Dalibor Perković
_________________________________________________________

Relativno nedavno u predgovoru jedne knjige o apstraktnom slikarstvu pojavila se zanimljiva tvrdnja. Kako kaže poznavatelj, cijelo ovo područje umjetnosti danas bi izgledalo znatno drugačije - u najmanju ruku, ne bi bilo toliko popularno, a u najveću, ne bi uopće postojalo - da se u njegov rast nije umiješala ni manje ni više nego američka CIA. Naime, u drugoj polovici 20. stoljeća, kaže on, rastao je trend da umjetnici društvo promatraju kritički, socijalno, možda čak i revolucionarno. To, naravno, nije odgovaralo zapadnom političkom establišmentu koji je ovo shvatio kao prijetnju ustaljenom poretku. Zato se krenulo s protumjerama: za novi umjetnički pravac zaključeno je da "promiče tradicionalne vrijednosti" i da se "suprotstavlja ljevičarskoj dekadenciji" ili tako nekako. Forsirale su se promocije, iz tajnih fondova podržavali su se časopisi, angažirani su kritičari, a sve kako bi se predstavio novi, apolitični smjer koji će biti manje društveno svjestan i manje nezgodan po "ustaljene vrijednosti" i "ustaljeni poredak".
Ako bismo gledali strogo funkcionalno, postoji još jedno područje umjetnosti za koje bi se moglo reći nešto slično: da se pojavilo u doba kad je srodne žanrove poharao val socijalne osjetljivosti, preispitivanja ustaljenih vrijednosti i sijanja sjemena revolucije, a svojim je nastankom na svoju stranu privukao one koji bi se tom "novom valu" htjeli suprotstaviti. Riječ je, naravno, o horroru. Horror se, kažu poznavatelji, kao komercijalni žanr, uz već postojeće fantasy i znanstvenu fantastiku, počinje pojavljivati sedamdesetih godina, što je zanimljiva koincidencija. Naime, upravo je u desetljeću prije toga "novim valom" zabijen posljednji čavao u lijes "zlatnog doba SF-a", pojavom novih autora koji su radili sve ono s početka teksta - kritiziranje, subverzija, alternative - i time poveli cijelu jednu književnost potpuno novim smjerom. Teoriji zavjere - onoj po kojoj je, poput apstraktne umjetnosti, i horror proguran samo kao desničarska alatka za suprotstavljanje liberalnim promjenama - vratit ćemo se nešto kasnije, a sada pokušajmo argumentirati zašto je, kad se govori o tome žanru, riječ o nižem obliku umjetnosti, možda ne toliko u književnom - i to samo ako prihvatimo da je umjetnost sama sebi svrha i da postoji odvojeno od čovjeka-pojedinca koji živi u nekoj stvarnoj zajednici, što ne mora biti točno - ali zato svakako u društveno-sociološko-psihološkom smislu.
Horror je, prije svega, žanr koji se temelji na jednom ljudskom osjećaju: strahu. On ga koristi i naglašava, pokušavajući svojim narativnim sredstvima proniknuti što dublje u čitateljevu nutrinu i na površinu izvući njegove strepnje kojih možda ni sam nije bio svjestan. No, što je zapravo strah i koja je njegova društvena funkcija?
Krenimo od najbanalnijeg primjera da će čovjek puno češće osjetiti strah od promjene, nego strah od zadržavanja postojećeg stanja. U ljudskoj je prirodi da se boji onog nepoznatog, skrivenog, nedostupnog. Evolucijska svrha straha bila je da u krvotok upumpa dovoljno adrenalina kako bi organizam izvukao i posljednje rezerve snage i uspio pobjeći od opasnosti ili je napadom zbuniti kako bi mu se, opet, pružila prilika za bijeg. To samo po sebi ne govori ništa o djelima koja se bave strahom, jer se obrada može raditi na više načina. No, upravo je u tome razlika između horrora i ostalih područja umjetnosti: "Novi val" SF-a se pokušao približiti ostatku književnosti i izvući znanstvenu fantastiku iz dijelom i samonametnutog geta, zastupajući filozofiju oslobođenja i rasta čovjeka kao pojedinca. U ozbiljnim književnim djelima strah je postavljen tamo gdje mu je mjesto: u umove likova odakle se, njihovim djelovanjem, ili može izvući i poništiti ili, na kraju, dovodi do stagnacije i zaostajanja. U svim višim oblicima umjetnosti strah je samo jedan od oblika smetnje koja se prelazi ili zaobilazi, analizira ga se i potire kako bi se čovjek mogao riješiti "prtljage" i krenuti dalje.
Horror, s druge strane, uzima strah kao gotovu i nepromjenjivu činjenicu. Odnos horrora prema strahu nije ravnopravan, analitički, oslobađajući ili, eventualno, protivnički, u smislu da je strah sam po sebi nešto negativno protiv čega se treba boriti, nego hijerarhijski i podložan. Horror ga ne analizira, ne raščlanjuje, ne pokušava umanjiti kako bi pojedincu vratio izgubljenu hrabrost i naveo ga na neki osobni pomak. Strah je u horroru najčešće nepromjenjiv, sveprisutan i neprikosnoven. Ne služi kako bi glavnog junaka naveo na promjenu, kako bi ga natjerao da se prilagodi i okrene situaciju u svoju korist, već upravo suprotno: taj strah nije problem u umovima likova, nego ima ulogu sila prirode - ili "neprirode", no u svakom slučaju Svemoćnog Univerzuma - čija je jedina svrha da bijedno ljudsko biće stavi natrag na svoje mjesto koje se, iskazujući slobodnu volju, drznulo napustiti. Ovdje tragika nema svrhu katarze, kao u grčkoj tragediji gdje se "konzument" kroz bol pročišćuje i iz iskustva izlazi jači i bogatiji, već služi kako bi pokazala da je čovjek u svojoj biti nemoćan i da mu je, zbog toga, najbolje prihvatiti svoje mjesto u postojećem poretku stvari: da se prepusti, radi ono što se od njega očekuje i na kraju - umre.
Horror je po još jednom kriteriju nazadnjački žanr: dok se neki drugi oblici umjetnosti, pa čak i oni koji graniče sa šundom, temelje na glavnom junaku koji pokušava riješiti problem i u tome uspijeva ili ne uspijeva zbog prepreka koje nalazi u okolini ili sebi samome, horror ide u sasvim suprotnom smjeru: postavit će glavnog junaka u sasvim normalnu situaciju u kojoj će ovaj pomisliti da ima bar djelomičnu kontrolu, a onda će se podići sile jače od njega kako bi mu pokazale da je sve što radi zapravo uzaludno. Jedna od posljedica ovakvog pristupa je da se na mala vrata provlači ideja da se, zapravo, i ne treba truditi; ako postoje problemi, oni su nerješivi i mi sa sebe peremo svaku odgovornost za njihovo rješavanje; za njih je očito kriv netko drugi.
Zbog svega ovoga može se reći da horror teži pokoravanju čovjeka, njegovom nazadovanju, to jest povratku na nižu stepenicu psihološke evolucije. Netko bi možda mogao reći da ovo nije točno jer, kao, horror prije svega potencira strah od vanjskog, ne-ljudskog, ali nije tako: upravo se strahom od iskonskog to iskonsko u nama pojačava; strah je najveći neprijatelj razuma, on reducira zdrave i funkcionalne pojedince u poslušne bezumnike koji su receptivni za upute onoga koji u danom trenutku prividno ima kontrolu. Strah potiskuje bilo kakvo preispitivanje vrijednosti, odbacuje sumnju kao smetnju i čak je pokušava suzbiti na sve moguće načine - evolucijski, bilo kakva nedoumica u trenucima neposredne opasnosti znači sigurnu smrt. Štoviše, horror implicitno zastupa apsolutnu vjeru i apsolutni autoritet tako što svaku sumnju i svaki tračak povjerenja u vlastite snage smatra grijehom - taštinom - i kažnjava prvom prilikom.
Sve ovo ne mora biti argument protiv horrora. Međutim, stvar je u tome da u ostalim oblicima književnosti - bar onim kvalitetnim - junaci, pobjeđujući strah, pobjeđuju sebe, mijenjaju se i postaju nešto što prije nisu bili. Ili, alternativno, propadaju jer nisu smogli snage da se odupru strahu. No, u horroru, upravo zbog vanjske prirode straha, njegovog smještanja u Svemoćnom Univerzumu, a ne u samom čovjeku, likovi pobjeđujući strah zapravo ne pobjeđuju sebe, već prirodu, vanjsku opasnost, one druge, osiguravaju status quo i održavaju uvjerenje da se ni u kom trenutku ništa nije niti trebalo mijenjati.
Upravo zbog toga je horror statičan žanr, hermetički zatvoren prema svemu, usmjeren na sebe i ni na što drugo. On ne samo da ne poziva na promjene, on ih sprečava.
Naravno, uvijek postoje izuzeci. Neki od njih samo potvrđuju pravilo: tako čitav niz djela koja se danas smatraju horrorom uopće ne pripadaju tom žanru; sve što ima ikakve veze s vampirima ili je fan fiction ili je fantasy; sve što ima veze sa zombijima također, plus dodatni element parodije. Jednostavno, riječ je o kopijama nekih aspekata nekoliko uspješnih djela iz prošlosti koja se, sasvim je moguće, po definicijama žanra danas ne bi ni smatrale horrorom. No, eto, nekim ljudima su se svidjela, htjeli su napisati nešto slično i - nastade žanr. U svakom slučaju, pravog straha tu više nema.
Isto tako, nitko ne može postići da se neka ideja, kad se pusti na slobodu, povremeno ne izvrne i pretvori u vlastitu suprotnost; lijep primjer "subverzivnog horrora" mogla bi biti priča Sardonični komšija Ota Oltvanjija koja govori kako razloge za strah ne treba tražiti u pomalo čudnom susjedu koji se upravo doselio, nego u nama samima, jer tu zapravo leži najcrnja zvijer.
Naravno, paradoks takvih izuzetaka je što se može postaviti pitanje koliko se oni imaju pravo zvati horrorom. I dok su "Novi val" i Ursula le Guin često napadani da su "uništili SF", iako su ga oni zapravo vratili njegovim društveno svjesnim korijenima koje su zacrtali Jules Verne i H.G.Wells, a od kojih su ga zatim odvojili Hugo Gernsback i John Campbell, prava je istina da su preispitivanja i sumnje dio same srži znanstvene fantastike, žanra koji se, između ostalog, definira i kao "književnost o onome drugačijem od postojećeg". Što je nešto subverzivnije, to ima više prava zvati se ZF-om, uključujući i parodiranje ZF-a kao takvog. Horror je, s druge strane, književnost straha i svaki put kad se taj strah relativizira, bilo parodiranjem, bilo naglašavanjem da je uzrok straha u nama, a ne u mraku oko nas, te da ga se upravo zato svjesnim naporom može pobijediti, udaljavamo se od same biti horrora. Isto tako, iz svega ovoga treba isključiti onaj dio žanra koji ni tematski nije žanr, iako se takvim predstavlja, nego dio mainstreama koji zapravo spada u "fantastični realizam" ili, ispravnije, "nadrealizam". Ovdje je riječ o djelima koja samo koriste fantastične elemente koji se ne povinuju nikakvim vanjskim pravilima, nego postoje samo u svrhu radnje i ideje djela i kao takva ne spadaju u spekulativnu, već u realnu fikciju, ili alegoriju/bajku/simbolizam. Zanimljivo bi bilo proučiti kako i zašto su se "gothic fantasy" i "fantastični realizam" našli na istoj polici pod istom etiketom, no, kao što reče Conan, to je već druga priča.
Možda ovo izgleda kao forsiranje zaključka "ako je nešto dobro, onda ne može biti horror", no nije tako. Zaključak je možda posljedica nečeg drugog: cilj dobre književnosti trebala bi biti dobrobit čovjeka, njegovo poboljšanje i oslobađanje. Ovdje nije riječ o angažiranoj književnosti, kao što bi moglo izgledati na prvi pogled, već upravo suprotno. Angažirana književnost je samo stepenicu iznad političke manipulacije, njezin je cilj navesti čovjeka da misli onako kako je ideolog to zamislio, da se pretvori u radilicu čija će svrha postojanja biti usmjeravane zajednice u zadanom smjeru bez obzira na korist ili štetu pojedinca. S druge strane, kvalitetna književnost raspoznaje se po tome što svakog čovjeka tretira kao nezavisnu, misleću osobu; kvalitetna književnost podastire mu punu, duboku i bolnu istinu i tako mu omogućava da sam za sebe donosi zaključke. U tom smislu, cilj kvalitetne književnosti je, između ostalog, oslobađanje čovjeka od okova, pa tako i oslobađanje od okova straha. A ukoliko je osnova horrora plašenje čitatelja, potenciranje nepoznatog kao neprijateljskog, potenciranje Univerzuma kao nepobjedivog i uvijek nadmoćnog čovjeku, onda horror zaista nije dobra književnost, a kad jest, onda, zaista, nije horror.
Još jedan zgodan motiv koji pokazuje koliko je horror u svojoj biti pribježište konzervativizma, hermetičnosti i nazadnjaštva je velik broj djela u kojima snage Dobra predvodi ni manje ni više nego - crkva. Svejedno koja: protestantska, katolička, pravoslavna; od svih institucija zapadne civilizacije, indikativno je da mnogi autori horrora u pomoć glavnim junacima potpuno nekritički i autistično prizivaju organizaciju koja je, tokom povijesti, postala najveći simbol nepromjenjivosti, zacementiranih nazora i prizivanja prošlosti, da ne spominjemo neke teže, financijski motivirane kvalifikacije.
I sad je dobar trenutak da se vratimo teoriji zavjere s početka teksta i zanimljivoj slučajnosti da se horror u komercijalnom smislu pojavio upravo u trenutku kad je znanstvena fantastika - "žanr za one koji vole maštati o drugim svjetovima" - krenuo s transformacijom iz eskapističke u subverzivnu književnost, iz pribježišta onih koji se žele isključiti iz stvarnog svijeta u okupljalište onih koji ga žele mijenjati. Naravno, nema materijalnih dokaza da je CIA stvorila horror kako bi vratila zapadnu civilizaciju na pravi put, ali da jest, stvorila bi ga upravo ovakvim kakav je danas. Doduše, na prvi pogled, kriterij eskapizma i želje za zadržavanjem postojećeg stanja mogao bi se pronaći i u fantasyju. No, problem s ovim žanrom je što je od samog svog početka bio inficiran virusom subverzije. Conan je mrzio svoje bogove, a biblija žanra, "Gospodar prstenova", odmah je u cijeli taj dio književnosti uvela ideju moći kao nečeg što je samo po sebi loše i što se ne može iskoristiti u dobre svrhe (od poruke "moć kvari" do "fight the power" samo je jedan korak, ako i toliko), već ju je najbolje baciti u vulkan kako bi čovječanstvo i dalje moglo živjeti u sretnim hedonističkim komunama poput Hobbitona. Još jedan, vrlo bitan korak u proglašavanju fantasyja moralnopolitički nepodobnim vjerojatno je napravila Ursula le Guin, jedna od najvećih revolucionarki SF-a, svojom fantasy trilogijom u četiri dijela koja je bila sve, samo ne eskapistička. Svemu tome nisu pomogli ni Michael Moorcock i Roger Zelazny koji su jednom zauvijek odvojili fantasy od konzervativizma. (Naravno, zbog svoje bliskosti mitološkom i daleko manje potrebe za poznavanjem stvarnog svijeta, fantasy je daleko susceptibilniji za razne mitomanije kao i za pretvaranje u eskapističko utočište nezainteresiranih za "sada i ovdje", ali generalno, sve to ima sasvim drugačiji prizvuk i puno, puno širi spektar mogućnosti - iako često neiskorišten - od onoga što možemo pronaći u horroru. No, i to je već druga priča.)
Istovremeno, stare snage znanstvene fantastike, koje su eventualno trebale pružiti kontrarevolucionarni otpor, pregažene su u prvom naletu; eskapistički ZF danas životari po pulp almanasima koji se čak ne mogu ni nazvati časopisima, tako da su ljudi koji danas zazivaju znanstvenofantastični eskapizam beznadno osuđeni na prožvakavanje zlatnog doba i "klasika žanra" kao što su Clarke, Asimov i Heinlein.
I u toj situaciji odgovor je pronađen u horroru. Naravno, objašnjenje paralelno teoriji zavjere je i ono da je tržište jednostavno zadovoljilo potrebe potrošača; kad je eskapizam u znanstvenoj fantastici zastario, potrošači su pribježište pronašli u novom žanru, tako čarobno primordijalnom, koji je preskakao preko - ili se provlačio ispod - svjesnog i udarao ravno u podsvijest stvarajući tako vezu koja, kako je rekao Erich Fromm, djeluje čvršće od bilo kakvih lanaca koje bi netko izvana mogao nametnuti. Strah kao način života. Strah kao najviši zakon. Strah kao sveprožimajuća sila koja, paradoksalno, ulijeva sigurnost u ustaljeni poredak kao loš, ali najmanje loš, i zato kažnjava bilo kakvu želju za promjenom.
Isto tako, za čitanje horrora sposobni su svi. Za razliku od znanstvene fantastike, za koju je bila potrebna barem osnovna tehnička kultura ili bar sklonost prema njoj, horror mogu čitati - i shvatiti - i krovopokrivači i čistačice i vodoinstalateri, seljaci i pastiri, metalci i zidari. Čak štoviše, jedna od razdjelnica između ZF-a i fantasyja je da ZF mora poštivati prirodne zakone, bar u okviru zamišljenog mogućeg, dok fantasy smije izmišljati svoja pravila, ali ih se onda mora i držati. Za horror, međutim, nijedan od tih uvjeta ne vrijedi, horroru uopće nije potrebna nikakva logika osim one najniže, književne, čija je svrha ionako samo da se čitatelj ne osjeti prevarenim zbog nedosljednosti autora.
Povucimo još jednu paralelu s pričom s početka teksta. Poput apstraktnog slikarstva, jedna od prepoznatljivih odrednica ovog žanra je dominacija forme nad sadržajem. Horror nije područje književnosti koje objedinjuje neka idejna poveznica, ovdje je riječ o settingu, pakiranju, šarenom - ili tamnom - omotu čije je odmotavanje veća zabava od samog užitka u kvalitetnom sadržaju, pogotovo zato jer je kvalitetan sadržaj, kao i u većini ljudskih djelatnosti, rijetkost. Možda je upravo zato u horroru naglasak postavljen na ambalažu, kako bi se njegovi "konzumenti" poštedjeli razočarenja i ostali vjerni žanru koji ih možda neće gurnuti u visine katarze i umjetničke ekstaze, ali ih zato neće ni suočiti s iznevjerenim očekivanjima niti baciti u ponor agonije. Jer, sigurno je sigurno, a dugotrajnu vjernost proizvodu ne garantiraju povremene iskre genijalnosti, pogotovo ako se javljaju u bujicama govana (kao što je slučaj sa svim ostalim žanrovima i oblicima umjetnosti), nego postojani potok osrednjosti koji neće raditi ni dobra ni loša iznenađenja i baš zato nikad neće iznevjeriti.
I, na kraju, tu se postavlja ono konačno pitanje: proizlazi li iz svega ovoga da je horror i književno manje vrijedan žanr.
Prije toga možda bi trebalo vidjeti koje je uopće mjerilo književne kvalitete. Petparački odgovor, onako, iz rukava, glasio bi da se kvalitetna književnost bavi čovjekovim postojanjem u svoj njegovoj višeslojnosti, ili bar jednom detalju te višeslojnosti. No, koliko slojeva ima strah? U biti, ne previše; strah je primordijalni osjećaj koji može stajati u osnovi nekoliko slojeva ljudske ličnosti, ali bazirati cijeli skup umjetničkih djela na tom jednom sloju - pa makar taj sloj imao velik broj nijansi - je, u najmanju ruku, siromašno. Problem s horrorom je što se njegovi likovi ne mogu izvući iz vanjskih okvira u koje su postavljeni, a kad čovjek nema nikakvu slobodu izbora, onda on više nije čovjek, bar ne u književnom smislu. Međutim, književnost bi se, prije svega, trebala baviti čovjekom jednostavno zato jer se bez čovjeka ljudska djelatnost pretvara u objektivno opisivanje prirode - vidljive ili nevidljive, postojeće ili nepostojeće - a za to je već zadužena znanost.
Zapravo, jedna od najvećih zamjerka horroru je da je uniforman. Moglo se to predvidjeti i teoretski, bez ijedne pročitane knjige; kad se cijeli žanr temelji na osjećaju kao što je strah ili jeza ili tjeskoba, prije ili kasnije će doći do zasićenja. Tisuću puta izgovorena prijetnja prestaje biti strašna; nevidljiva opasnost izaziva tjeskobu samo ako je nevidljiva, a ne ako ugroženi junak - ili potencijalni preplašeni čitatelj - na raspolaganju ima katalog iz kojeg sa stopostotnom sigurnošću može otkriti koja mu od klasificiranih aveti sada prijeti. Klišeiziranost od samog nastanka zapravo je neizbježna sudbina žanra koji se, za razliku od znanstvene fantastike koja je prozvana "žanrom ideja", može nazvati "žanrom nedostatka ideja". Jer, ne postoji baš previše horror djela koja se direktno ne naslanjaju na neki od već davno napisanih klasika, Drakulu (fantasy), Frankensteina (znanstvena fantastika), na neke od postojećih mitologija - pri čemu se izmišljanje zasebne mitologije ne računa jer je riječ samo o davanju novih imena već postojećim stvarima u situaciji kad je autor prelijen da se potrudi i obrazuje - ili opus H.P.Lovecrafta čija je prva priča možda i bila originalna, ali su zato sve ostale nastale reciklažom. Opet, izuzetak se nalazi u onim djelima koja zapravo i ne spadaju u horror kao žanr, nego se samo prodaju pod njegovim imenom, dok zapravo spadaju u "fantastični realizam".
Dakle, u cjelini, ne samo da je riječ o neoriginalnom i dosadnom nižem književnom obliku, nego je i cijelo njegovo tijelo sazdano od prepisivačine!
Argument koji neki nadobudni ljubitelj horrora može iznijeti u obranu svoga žanra jest da je horror jedno od područja književnosti koje je najbliže mainstreamu i najpriznatije od svih podžanrova spekulativne fikcije, no i to je argument koji sam sebe potire. Ovdje je zaista riječ o prijelaznom obliku između mainstreama i znanstvene fantastike i fantasyja. No, u tom je prijelazu horror pokupio najgore iz oba svijeta. Snaga mainstreama je velika dubina obrađivanja ljudskih tema i motiva proizašla iz bliskosti sa stvarnošću, dok mu slabost predstavlja sužen izbor originalnih ideja; istovremeno, prednost znanstvene fantastike i fantasyja sastoji se u velikom broju ideja koje se mogu iskoristiti kao sredstvo u iskazivanju životnih istina, a nedostatak što te ideje ponekad zasjene ono što bi trebalo biti osnovno: istinu o čovjeku. No, pokušavajući sjediti na dvije stolice horror je izgubio na SF-ovskoj širini jer se ograničio na uzak izbor tema, a istovremeno nije dobio na mainstreamaškoj dubini zato jer se nije nimalo približio pravoj, svakodnevnoj stvarnosti, čak se od nje i još više udaljio zanemarujući pravila i zakonitosti koja u stvarnom svijetu vrijede.
Kao zaključak bi se mogao unijeti i tračak optimizma: zapravo i nije tragično što je horror u zadnje vrijeme toliko popularan žanr. Inercijom civilizacijskog razvitka i, kako se dijelovi stanovništva lagano pomiču prema višim stupnjevima obrazovanosti, sve je više ljudi pismeno i sve su veće potrebe za nekom intelektualnom zabavom. Segment populacije koji danas pripada poznatoj i priznatoj subkulturi bi, da je rođen prije pedeset godina, uživao u popularnim oblicima zabave kao što su zabavna glazba i "lakši" oblici umjetnosti; oni koji danas čitaju horror tada bi vjerojatno redovito pohodili nogometne utakmice; parnjaci današnjih posjetitelja stadiona prije pola stoljeća su si vjerojatno razbijali zube po seoskim birtijama, dok je intelektualni profil današnjih razbijača vjerojatno ekvivalentan nekadašnjim seoskim ludama ili divljim šumskim razbojnicima koje su opresivni državni aparati držali pod kontrolom ili bar daleko od očiju pristojnog svijeta. Tako je znanstvena fantastika napredovala i počela privlačiti one mlade generacije čitatelja koje bi, odrastajući u ranijim okolnostima, ostale prikovani uz takozvanu "visoku" književnost, ali je i izgubila profil fanova koji je, transformacijom društva samog, tokom odrastanja svoje prve korake u književnosti napravio u drugim nižim oblicima zabave - između ostalog i u području horrora. Civilizacija svakodnevno napreduje i migracija prema pismenijim područjima ljudske djelatnosti teče, no sklonost prema određenoj razini zabave - i potreba za osjećajem pripadnosti nekoj neeksplicitnoj društvenoj skupini - ostaje. Možemo samo biti zahvalni što se tu našao žanr poput horrora da im zaokupi pažnju jer, s obzirom na pokazano, tko zna što bi inače radili u trenucima dokolice. Ako se opet uključimo u teoriju zavjere s početka teksta, možemo samo reći da je CIA napokon, prvi put u povijesti, napravila dobar posao.

| 01:30 | PARadoksaj (0) | SEKulaj | #

<< Arhiva >>



Copyright © Parsek - Design touch by: Tri mudraca