|
Kina vrte, Čubi recenzira
Ako je moja računica točna, onda slavimo mali jubilej: 20. KVČR! Ako nije točna, utoliko gore po činjenice, pa opet slavimo isti jubilej. Narnijske kronike sam preskočio, niti me ono što sam čuo o filmu nagnalo da ga idem gledati, a i harale su neke viroze, koje me baš nisu mimoišle, i tako to. No dobro, idemo na posao.
KINESKA BAJKA I DISTOPIJA
Piše: Aleksandar Žiljak
______________________________________
Zakletva
Kad netko bude radio inventuru zadnjih desetak ili nešto više godina filmske povijesti, onda će jedna činjenica neminovno ubosti u oči čak i površnog promatrača. A to je novi prodor dalekoistočnih kinematografija na zapadnu scenu. Prije svega se to odnosi na Južnu Koreju i Narodnu Republiku Kinu. Japanci festivalima harače još od pedesetih, samo su danas mlađoj publici poznatiji po crtićima i perverznim hororima i pornićima, dok hongkonški film - uglavnom i prvenstveno kung fu žanra - poznaju svi dovoljno stari da se još sjećaju kina Kosmaj (danas Grič).
Međutim, kineska se kinematografija - mislim na NR Kinu - pojavila kao nešto bitno i Zapadu zanimljivo tek s procesom otvaranja post-maovske Kine svijetu. A nama ovdje najzanimljiviji su povijesni akcioni filmovi, prožeti fantastikom, a bazirani na tradiciji kineskih borilačkih vještina, čak i starijih od razvikanog kung fua.
Sjećam se, recimo, Terracotta Warrior, povijesno-akcionog spektakla o starokineskom generalu koji biva pretvoren u ratnika od terakote zbog neke lažne optužbe, da bi uskrsnuo među filmskom ekipom koja snima film u predratnoj Kini.
Pa je tu Crouching Tiger, Hidden Dragon (Tigar i zmaj) oskarovca Anga Leeja, koji bi bio obični kung fu film, da nema letenja preko krovova i po bambusima. Malo čudno za mainstream publiku, kojoj je film izgleda bio namijenjen, ali radi se o ekranizaciji jednog iz serije wuxia romana pisca Wang Du Lua (pravim imenom Wang Bao Siang), do smrti 1977. autora više od 30 romana. Ako su vam neki konci falili, to je zato što je Lee ekranizirao četvrtu knjigu iz pentalogije. Za potpuniji uvid preporučam predivno crtani strip serijal (još nezavršen) autora Andyja Setoa.
Tu negdje ulijeće i južnokorejski Musa, pomalo izvan konteksta, jer se ipak radi o povijesnom filmu, bez fantastičnih vratolomija, ali s junacima od formata na obje strane, u kome bi se Sam Peckinpah i Walter Hill brzo prepoznali.
Konačno, ovaj se niz nastavlja s dva filma uglednog režisera Zhang Yimoua, Heroj i Kuća letećih bodeža. Oba su čvrsto ukorijenjena u kinesku povijest i u oba su junaci (a bogami i junakinje) ovladali borilačkim vještinama do te mjere da su njihove sposobnosti s one strane smrtniku zamislivog. Ukratko, leti se i mačuje na sve strane, pogotovo u Heroju. Sve to u prelijepim kostimima, uz impresivnu scenografiju, savršenu fotografiju, podosta statista i uz vješto baratanje računalima da se neke stvari slože u konačnu cjelinu. A da nema slatke i izvrsne Zhang Ziyi, poveznice ova četiri filma (u Terracotta Warrior je bila, čini mi se, Gong Li), trebalo bi je izmisliti!
Najnoviji film u ovoj tradiciji je Zakletva režisera Chena Kaigea. Međutim, Zakletva ide još dalje u bajkovitost: ovo je sad već toliko drevna Kina da njom još hodaju božanstva. U priči o borbi arogantnog mladog generala, njegovog pomalo zbunjenog roba i djevojke koja se u ime blagostanja odrekla ljubavi, protiv okrutnog mladog zavojevača sposobnog da čarolijom prevari smrt, nalazimo sve elemente kao i u gore spomenutim naslovima.
Pa ipak, čini se da Chen Kaige nije toliko profinjen režiser kao Zhang Yimou. Dok su bajke Zhang Yimoua - i na vizualnom i na narativnom planu - poput vrhunskih remek-djela, Zakletva me malo podsjeća na kičerstvo jeftinih suvenira. Tko je imao prilike vidjeti kako Kinezi rade i jedno i drugo, možda će shvatiti što govorim. Ni akciono-borbene scene nisu izvedene s onom čudesnom kombinacijom furioznosti i precizne profinjenosti Heroja i Kuće letećih bodeža, a čini se (možda je to stilski namjerno tako) i da Chen Kaige i njegova ekipa nisu do tog stupnja ovladali računalima, što posebno ukočeno izgleda u sceni stampeda bikova u klancu. Da se razumijemo, film nije loš, ima to svoj ritam, glumci su privlačni i dobri, ali mislim da će ovakav film lakše prihvatiti oni koji su se već zapalili za kineske povijesno-akcijsko-borilačke bajke. Ostali bi mogli imati nekih problema. A to je, zapravo, šteta, jer Zakletva je na momente vrlo lijep film. Ostavite li predrasude po strani, nećete zažaliti pogledate li ga. Barem da vidite kako izgleda fantasy (kako da Zakletvu zapravo drukčije i nazovemo?) kad ga se radi s jednog bitno različitog gledišta, odmaknutog od tolkienovske tradicije, koja, čini mi se, već ozbiljno prijeti zagušiti cijeli jedan žanr.
__________________________________
Aeon Flux
Evo još jednog filma koji baš nije naročito prošao, ali se pokazao prilično ugodnim iznenađenjem. Režiju potpisuje Karyn Kusama, koja iza sebe ima Girlfight iz 2000. godine, film o mladoj boksačici u New Yorku.
Daklem, priča ide ovako: doš’o virus i pobio sve. Skoro sve. Ono što je preživjelo naraslo je do 25. stoljeća na pet milijuna ljudi, zatvorenih u utvrđeni i strogo uređeni grad usred nepregledne divljine. I premda svi imaju sve što im treba i naizgled je sve u redu, u pozadini se događaju neke čudne stvari, ljudi nestaju bez traga, a policija radi što radi. Jasno, postoji i pokret otpora, čiji je vrhunski agent naslovna Aeon Flux (Charlize Theron, ovaj put u crnokosoj inkarnaciji). I kad Aeon dobije zadatak smaknuti diktatora, razjarena zbog smrti sestre koju je ubila policija, pokazat će se da ništa nije kako se čini da jest. Smrtni će neprijatelji postati saveznici, a saveznici će postati progonitelji u potjeri čiji je krajnji ishod oslobađanje preživjelih iz stega jednog okoštalog sustava.
I sve to skupa uopće nije loše režirano, jasno uz dozu nekih sitnijih gluposti na kakve smo pomalo i navikli, ima vrlo čvrste SF premise (neću sve otkrivati da ne kvarim užitak) koje su za filmsku zabavu čak i iznenađujuće ozbiljne, iako pravim ljubiteljima SF-a ne bi smjele biti ništa novo. Tu su i neke političke aluzije, a postavlja se i ozbiljno pitanje prividne savršenosti uređene utopije. Kao što rekoh, jedan sasvim simpatičan mali filmčić, koji cijelo vrijeme drži pažnju, a po ozbiljnosti nekih tema koje načinje je daleko iznad stupidnosti holivudske visokobudžetne produkcije. Ukratko, iako Aeon Flux nije neko izuzetno remek-djelo, svakako pogledati, nije gubljenje vremena.
|