Parsek

Poniranja u vlastita sjećanja toliko su drag motiv Terezi. Mlada matematičarka nam ponovno donosi očaravajuću priču, priču koju su redoviti čitatelji "Parseka" već vidjeli u engleskoj inačici u worldconskom broju 82.

NEKA DRUGA ŽENA
Tereza Rukober
_____________________________________________

Rea je sjedila na krevetu i razgovarala sama sa sobom. Postavljala je pitanja - ne izgovarajući ih na glas, ali formirajući ih u rečenice - njezino sjećanje je odgovaralo.
Volim li palačinke s orasima?
Trenutak pauze, praznina u mislima. Zatim: "Da, palačinke su dobre. Nisu mi najdraže jelo ali rado ću ih pojesti za desert." Sjećanje na ukus je slijedio: miris, aroma, sitne mrvice oraha pod zubima...
Ana je jučer pitala želim li palačinke za ručak?
Tu nije bilo pauze. Visoka žena tamne kose, široka ramena, prijateljski osmjeh... Sva sjećanja koja je sakupila u zadnja dva tjedna mogla je dozvati trenutno.
Kad sam upoznala Anu?
Pauza.
Osnovna škola: nova učenica, sjedi pored Ree u klupi. Rea i Ana igraju košarku. Crvena trenirka, idemo zajedno na natjecanja...
Što sada trebam učiniti?
Odmah: Darko će doći po Reu pa zajedno idu k Ani na ručak. Rekao je da će doći u tri. Treba se istuširati i oprati kosu.
Ustala je i krenula prema kupaonici. Kada je prvi puta nakon bolnice prala kosu, trebalo joj je neko vrijeme da se sjeti što treba činiti. Sada nije više bilo problema.
Liječnik je rekao da će se pauze u prisjećanjima smanjivati i da uskoro više neće primjećivati razliku između novih i starih sjećanja. Između "doživljenih" i "presnimljenih". Da se neće morati svjesno "prisjećati" da bi znala da se nešto dogodilo.

***

U snovima nije bilo pauza u razmišljanjima.
Prethodne noći je sanjala da silazi niz stepenice. Nalazila se u visokom tornju i trebala je sići do dna. Toranj je imao stari, zapušteni lift, ali ga se nije usudila koristiti - koračala je niz zapušteno spiralno stepenište oprezno, opipavajući kamene ploče vrhom cipele prije nego bi stala na njih.
Stepenice su, polako, postajale sve više i više. Nakon nekog vremena morala je skakati s jedne ne drugu. Postajale su i sve šire, pretvarajući se u uzastopne kamene platforme. Ogledala se prema gore i promislila kako bi bilo dobro vratiti se i ipak pokušati liftom. No povratak bi bio vrlo naporan - pretpostavljala je da je već prešla polovicu visine tornja.
Odlučila je nastaviti, nadajući se da će stići do dna prije nego stepenice postanu previsoke. Spuštala se tako da bi sjela na rub stepenice i skočila na onu ispod nje. Bile su već tako visoke i široke da je mogla vidjeti samo jednu stepenicu ispod one na kojoj se nalazila: samo onu na koju je skakala.
Stepenice su dostigle njezinu visinu i povratak je postao nemoguć. Osjećaj da nema izbora, osim da nastavi prema dolje, stvorio je priličnu količinu panike. Sjedila je trenutak na rubu jedne stepenice, skupljajući hrabrost za dalje. Onda se odvažila i skočila na sljedeću.
Ispod nje se pružao zastrašujući ponor. Stepenica na kojoj se nalazila bila je zadnja. Ispod nije bilo ničega, sve do tla. Bila je na visini od najmanje dvadesetak metara iznad tla.
Procjena da je odavno prešla polovicu tornja bila je sasvim kriva. Osjetila je da stepenica nestaje ispod njenih nogu i da pada u provaliju, da leti kroz zrak sve brže. U zadnjem trenutku je shvatila da je pogriješila što nije koristila lift.

***

"Opet sam sanjala da umirem," rekla je Darku. "Padala sam u provaliju i znala da umirem. Možda to nije bio san, nego dio sjećanja?"
"Bio je to samo san, Rea. Ne možeš se sjećati vlastite smrti."
"Možda ipak mogu nekih dijelova?"
"To nije moguće. Sjećanja su ti presnimljena tri dana prije nesreće i ne možeš se sjećati ničega što ti se dogodilo u međuvremenu. Ali normalno je da sanjaš, proživjela si traumatično iskustvo."
"Nisam ja proživjela. Ona ga je proživjela."
"Kada sam rekao iskustvo mislio sam na ponovno buđenje. I ne postoji ona. Ti si ista osoba." Darko je govorio umirujućim glasom u kome je Rea prepoznala malo nervoze.
Stigli su do Anine zgrade i popeli se na peti kat. Rea se osjećala neugodno u liftu, iako je vožnja trajala vrlo kratko. Ana ih je dočekala na vratima s veselim osmjehom. "Sjedajte odmah, salata od tune je na stolu a palačinke će biti začas."
Soba je izgledala potpuno nepoznato. Okrugli stol bez stolnjaka, četiri stolice, u plavo presvučen kauč, stolić s televizorom, polica za knjige i sobni bicikl u kutu. Zidovi su bili obojeni u svjetlo ružičasto, a zid nasuprot balkonskih vrata krasila je slika s cvjetnim uzorkom. Rea je zastala na trenutak i pričekala. Odjednom, slike su se vratile.
Ona i Ana sjede za stolom i uče za ispite.
Ili gledaju televiziju, zajedno s Darkom i još dvojicom prijatelja.
Martina, Ana i Rea uređuju stan - sav namještaj je zguran u jedan kut i ružičasta boja je pripremljena u kanti. Zidovi su još uvijek prljavo žuti.
Kasno jedne večeri, Ana i Rea sjede na kauču i razgovaraju. Djevojačke teme i brige - ispiti, dečki, plaćanje stanarine, planovi za traženje zaposlenja.
"Sve u redu?" pitala je Ana.
"Da, u redu je. Nisam još bila u tvom stanu."
"Naravno da si bila, milijun puta."
"Ma mislila sam nakon nesreće, znaš."
Ana je klimnula glavom i nasmiješila se s razumijevanjem. Sjeli su za stol i počeli jesti. Ana je pričala o tome kako je pripremala salatu. "Izgubila sam otvarač za konzerve. Da ste me samo vidjeli kako otvaram tunu, umrli biste od smijeha!"
"Kako si otvorila? Zubima?" pito je Darko.
"Pa ne baš. S odvijačem i čekićem."
Rea i Darko su se nasmijali i pohvalili je za domišljatost. Ana je donijela čaj i palačinke. "Kupila sam onaj kojeg najviše voliš," rekla je i pokazala kutiju čaja. Na plavoj kutiji su bile nacrtane borovnice.
Rea je trenutak promatrala sliku bez prepoznavanja, a onda je sjećanje na okus i miris preplavilo njezin um. Klimnula je glavom. "Već sam umorna od toga što moram čekati da mi se sjećanje vrati", rekla je s uzdahom. "Ali primijetila sam da pauze postaju kraće."
"Mislim da će ti biti bolje kada počneš trenirati," rekla je Ana. "Kada ćeš početi?"
"Ne znam, doktor je rekao da sama odlučim. Fizički se osjećam odlično, mislim da sam čak jača nego prije."
"Ipak imaš manje mišićne mase nego prije. Morat ćeš to nadoknaditi," napomenuo je Darko.
"Ali imam i novo koljeno," nasmijala se Rea. "Ono staro je imalo izlizanu čašicu, ali sada više ne moram brinuti o tome!"
Rekla je to veselo, a onda se zamislila. "Znaš Ana, na neki način sam ipak prvi puta ovdje. Fizički, niti jedna molekula mog tijela nije nikada bila ovdje."
"Gluposti," protestirao je Darko. "Pa ti nisi samo skup molekula. Gledaj," rekao je ispruživši dlanove. "Znaš li koliko uopće na mojim rukama ima molekula koje su prošli puta bile ovdje? Koža, kosa, tkivo, sve se mijenja, raste. Ti si osoba, a ne skup molekula. A osoba je bila ovdje!"
"Darko zašto me pokušavaš uvjeriti? Ili utješiti? Puno mi znači tvoja podrška, ali pusti me da razmišljam o tome što mi se događa. Treba mi vremena da se priviknem, sve mi je čudno i malo me je strah. Ali proći će me."
Rea je govorila glasno i Darko je slegnuo ramenima, promatrajući je. "Oprosti što pretjerujem, neću više. Malo sam zabrinut za tebe."
Ana je stavila dlan na Reinu podlakticu, umirujući je. "Rea mislim da ipak postaješ ona stara. Ovo je prvi puta nakon nesreće da te čujem da ovako podižeš glas."

***

Sat vremena kasnije odlučili su svi zajedno otići u kino. Izašli su iz Aninog stana i krenuli prema liftu. Nakon što je Darko pritisnuo gumb, začuo se duboki zvuk označavajući da je lift krenuo iz prizemlja prema njima. Kroz ostakljena vrata Rea je mogla nazrijeti praznu dubinu kroz koju su se provlačile debele sajle lifta.
Kada su se vrata otvorila, zurila je u malu osvijetljenu prostoriju pred sobom. "Ja ne idem unutra, strah me je," rekla je polako i krenula prema stepenicama. Hodala je sporo, držeći se za zid. Darko i Ana su krenuli za njom. "Pomozite mi," prošaptala je i dopustila da je Darko uhvati za ruku. Sišli su polako stepenicama i kada su stigli u prizemlje Rei je srce lupalo od straha.
Gledanje filma bilo je opuštajuća aktivnost. Sve je bilo novo, svaku scenu je gledala prvi puta u životu i nije se morala boriti sa prisjećanjima.
Kasnije, dok su šetali kroz park, Rea je rekla: "Nikada se do sada nisam bojala visine."
"Sigurna sam da će to proći," Odgovorila je Ana.
"Pričajte mi što se točno dogodilo u ona tri dana kojih se ne mogu sjetiti."
"Kada si završila snimanje u laboratoriju, nazvala si me i otišli smo na večeru," započeo je Darko. "Poslije smo otišli k tebi, gledali televiziju i proveli noć zajedno. Ujutro smo se spremili za put, otišli na vlak. Našli smo se s Anom, Vedranom i Majom. Popodne smo planinarili, predvečer smo stigli do planinarskog doma. Zapalili smo vatru, pripremili večeru, sjedili i pričali kao i obično. Ujutro smo nastavili prema vrhu. Ti si hodala zadnja i malo si zaostala. Kada smo već bili blizu vrha, na najstrmijem dijelu, čuli smo vrisak. Kada smo dotrčali, ležala si dolje, na stijenama. Spustiti smo se do tebe, ali bilo je već kasno."
Šutjeli su trenutak, a onda je Rea pitala: "Koga ste zvali?"
"Ljude iz laboratorija, naravno. Da smo zvali gorsku službu ili hitnu pomoć, proglasili bi te mrtvom i ne bi te smjeli... vratiti."
"Vedran i Maja sve znaju?"
"Znaju za laboratorij i to da postoje neke tehnike koje službena medicina nema. Misle da su te uspjeli oživjeti."
"Znači ne znaju da je ona umrla."
"Ne, to znamo samo Ana i ja."
"Zašto si rekla ona, umjesto ja?" pitala je Ana.
"Zato što ne mogu reći ja sam umrla. To je besmisleno. Pomisao na to me jako plaši. Nisam vam htjela ništa reći, ponekad mi je žao što sam to učinila." Rea je govorila tiho i ozbiljno.
"Znaš," rekao je Darko," kada si odlučila dopustiti da kloniraju tvoje tijelo, nije mi se sviđala ideja. Razmišljao sam o tome da te pokušam odgovoriti. Ali nisam, odluka je ipak bila tvoja. Sada mi je tako drago da si to učinila."
"Strah me je prisjećati se toga."

***

Pauze u prisjećanju postajale su sve kraće. Kada je, nakon nekoliko dana, Rea skupila hrabrost da uroni u sjećanja, pauze su već bile jedva primjetne.
Prije četiri godine pristala je na eksperiment. "Ovo što radimo bi moglo biti osobito korisno osobi koja ima opasan hobi, poput vas," rekao je liječnik voditelj laboratorijskog tima. "Budući da je sve u eksperimentalnoj fazi, moramo raditi u strogoj tajnosti. Ali za uzvrat ćete snositi samo dio troškova."
Nije željela znati detalje ni tehničke pojedinosti. Čak niti vidjeti unutrašnjost laboratorija, spremnike, medije i instrumente. Sve što je morala učiniti bilo je da dopusti da joj izvade malo venske krvi.
Tri godine kasnije javili su joj da je tijelo spremno za instalaciju i da može započeti sa spremanjem sjećanja. "Bilo bi optimalno da dolazite svaka tri mjeseca. I iznimno, prije svakog opasnijeg uspona," rekao je liječnik.
Ordinacija u koju je dolazila sličila je na bilo koju drugu liječničku ordinaciju. Sjela bi u veliku fotelju s naslonom za glavu. Na glavu bi joj stavili nešto što je sličilo motorističkoj kacigi. Iako je znala da se radi o vrlo sofisticiranoj opremi, radije je zamišljala da se doista radi o kacigi. Zatim bi je, uz pomoć intravenozne injekcije, uspavali na nekoliko sati. Osim uboda same injekcije, ne bi osjetila nikakvu nelagodu.

***

"Drago mi je što si se odlučila vratiti na posao," rekla je Ana. Sjedile su, u trenerkama, na klupi u holu fitness kluba.
"Da, mislim da je bilo krajnje vrijeme da to učinim. Moram nastaviti živjeti svoj život." Rea je bila dobre volje i osjećala se punom energije.
"Znaš," nasmijala se Rea, "mislim da će i korisnicima biti drago kada vide da si se vratila. Tvoje aerobik grupe su se počele osipati otkada ih vodi drugi trener."
Rea je skupila dovoljno kondicije da bez problema vodi dvije grupe za redom. Ipak, tijekom prvog radnog tjedna, otkrila je da osjećaj nije isti. Prije nesreće, pokreti u ritmu muzike ispunjavali su je poletom, gotovo oduševljenjem. Uspijevala je prenijeti svoj entuzijazam na žene koje su dolazile vježbati. Vrijeme koje su provodile u dvorani prolazilo bi brzo, a korisnice bi odlazile zadovoljne. Međutim, u zadnje vrijeme joj nije polazilo za rukom izgraditi dobru atmosferu u grupi.
Dok su vježbale, promatrala je žene oko sebe. Jedna mlada, bucmasta djevojka, trudila se držati korak. Rea je pomislila na to kako ona dolazi vježbati samo zato što je uvjerena da je troma, neprivlačna i debela. Da ni najmanje ne uživa u ritmičkim pokretima i da bolne mišiće nakon vježbe doživljava kao poraz.
Jedna visoka, čvrsta žena, vježbala je skladno i gotovo bez napora. Rea ju je poznavala dobro - dolazila je nekoliko puta na tjedan, i na aerobik i u teretanu. Znala je da se život te žene vrti oko izgradnje savršenog tijela i neprestanog poriva da održava svoju kondiciju. Bilo joj je blizu četrdeset godina, iako je izgledala puno mlađe. Želja za produžavanjem fizičke mladosti učinila se Rei potpuno besmislenom.
Jednog popodneva, desetak dana nakon povratka na posao, shvatila je da više ne pronalazi smisao u poslu kojim se bavila godinama. Cijeli klub, miris znoja i deodoransa, glasovi i muzika koji su dopirali iz teretane - učinili su joj se stranim i dalekim. "Ja ne pripadam ovdje," pomislila je. "Nisam ona žena koja je radila ovdje. Ja sam netko drugi i samo pokušavam živjeti njezin život."
Darko je pitao kada će ići planinariti. "Naš tim je već bio na nekoliko uspona. Trebali bi se pridružiti treningu."
"Nisam sigurna da želim ići."
"Kamo? Na trening ili na ekspediciju?"
"I jedno i drugo."
"Ne razumijem Rea. To si toliko željela. Nagovorila si Anu i mene. U zadnje dvije godine životni cilj ti je bila ta ekspedicija na Kilimanjaro. Kreće se za šest mjeseci. Ako ne nastaviš trenirati, moglo bi se desiti da niti ne budeš u timu."
"Ja nisam nikada ni trenirala za ekspediciju. Nisam se nikada popela niti na jedan vrhunac. Barem moje tijelo nije."
Darko je slegnuo ramenima. "Rekla si neka te ne pokušavam tješiti. Ali ipak mislim da je bitno i sve ono iskustvo koje si stekla na treninzima."
Rea je klimnula glavom. "Razmislit ću još."

***

Zamolila je liječnika neka je upozna s još nekime tko je doživio isto što i ona. Rekao je da je to nemoguće jer su podaci strogo povjerljivi. Ipak, Darko je uspio pronaći jednu adresu elektronske pošte.
Adresa nije odavala ime, niti spol osobe. Rea je napisala poruku i zamolila za susret. Dobila je odgovor da to nije moguće, ali da može postaviti pitanja koja nemaju veze s odavanjem identiteta.
Jeste li sada ista osoba kao i prije? pitala je.
Da, naravno. Imam ista sjećanja, isto ime i prezime, živim u istoj kući kao i prije, imam istu obitelj kao i prije, isti genetski kod...
Nisam mislila na to. Osjećate li se kao ista osoba? Pitam zato što se ja ne osjećam isto. Čini mi se da me je netko stavio u život te žene, ali to nije moj život. Ne želim iste stvar koje je ona željela. Ne znam tko sam. Jesam li osoba ili sam samo kopija?
Tehnički gledano, jesi kopija. A jesi li osoba, to moraš sama odlučiti. Rekla si da ne želiš isto što i do sada. Što sada želiš?
Rea nije znala što bi odgovorila. Napisala je da nije o tome ni razmišljala. Da je pokušavala nastaviti ono što je radila prije, a nije ni pokušala nešto drugo.
Pitala je tajanstvenog korespondenta vjeruje li u postojanje duše. Jesmo li mi samo sjene, tijela bez duše? Možda su one umrle, a mi smo sjene osoba kakve smo nekada bile?
Nemam određeni stav u vezi postojanja duše. Ali znam da nisam sjena, već osoba. I to drugačija osoba nego prije nesreće. Međutim, ljudi se stalno mijenjaju.
Kakve nesreće? Kada se desila?
Automobilski sudar - to je sve što ću ti reći.
Rea je ispričala sve o svojoj nesreći. O onome što su joj rekli i o svojim snovima. Sanjate li ikada svoju smrt? pitala je.
Ne, Rea. Ali više volim putovati vlakom nego automobilom.

***

Jednog vikenda Rea se ipak odlučila pridružiti timu koji se pripremao za ekspediciju. Darko i Ana već su nekoliko puta bili na treninzima bez nje.
Društvo ju je dočekalo vrlo srdačno. Krenuli su u subotu ujutro, s podnožja planine dva sata vožnje udaljene od grada. Plan je bio da se do popodneva popnu u blizinu vrha, kampiraju na jednom proplanku, a drugo jutro izlazak sunca dočekaju na vrhu.
Rea je bila u dobroj kondiciji jer je dosta vremena provodila vježbajući u teretani. Nastavila je raditi u fitness centru, jer nije znala što bi drugo započela. Unatoč tome, uspon joj je vrlo teško padao.
Hodali su brzo, kao i obično. Cilj je bio stjecanje kondicije i fizičke spremnosti. Već su mnogo puta bili na istoj stazi i Rea je prepoznavala svaku dionicu uspona. Nije zaostajala za prijateljima, ali osjećala je vlastiti umor i znoj kako joj se cijedi niz leđa. Ruksak na leđima pritiskao ju je svojom težinom.
"Društvo, dobro nam ide. Mislim da ćemo oboriti rekord u brzini uspona!" rekao je Vedran nakon nekog vremena. Tim se složio da je to razlog za veselje.
Rea je odjednom prestala koračati. "Ja ne idem dalje," rekla je. Stajala je na strmini punoj kamenja i grube, od vjetra savijene trave. Ispod nje se pružao prekrasan pogled na dolinu i grad.
"Zašto, Rea? Jesi li umorna?" pitao je Darko.
"Nisam preumorna. Ali ne želim se više penjati. Želim sjesti ovdje na kamen i uživati u pogledu. Malo se sunčati. I da bar imam foto aparat - ovdje je tako lijepo."
"Ali ovo je trening, ne izlet. Moramo stići do vrha!"
Rea je odmahnula glavom. "Ne želim ići na vrh niti na ekspediciju."
Darko je stajao kraj nje, puštajući prijatelje da se udalje. "Mislim da si se jako promijenila," rekao je.
"Da, jesam. Nisam više ista osoba kao prije." Pogledala ga je, više tužno nego odlučno. "Kreni ti za njima. Ja ću se vratiti u grad i vidjet ćemo se sutra."
Darko je klimnuo glavom. "Žao mi je što se ti i ja počinjemo udaljavati," rekao je prije nego se okrenuo i nastavio koračati.

***

Sljedećeg jutra netko je pozvonio na Reina vrata. Kada je otvorila, pred njom je stajao stariji čovjek odjeven u platnenu jaknu i traperice. Nasmijao se srdačno: "Dobro jutro Rea! Ipak sam te poželio upoznati!"
Rea je zastala iznenađeno. "Vi ste..."
"Da, ja sam tvoj čovjek-sjena," nasmijao se. "Zovem se Miroslav." Pružio joj je ruku i pitao smije li ući.
"Da, naravno, izvolite."
Rea ga je odvela u dnevnu sobu. Ponudila ga je kavom i keksima i ispričala o neuspješnom usponu, s osjećajem da razgovara sa starim prijateljem. "Shvatila sam da ne mogu živjeti njezin život. To me plaši."
Miroslav je odmahnuo glavom. "To je tvoj život. Ali bih i ja tebi nešto ispričati.
Kada sam bio mlađi, puno sam putovao. Vodio sam trgovačko poduzeće i uživao u poslovima koji su mi omogućavali da budem u pokretu, na cesti. Vozio sam brzo i neoprezno, a moja supruga se uvijek brinula za mene. Ona me je i nagovorila na sudjelovanje u eksperimentalnom projektu. Nakon automobilske nesreće ugradili su moja sjećanja u tijelo koje je čekalo. Samo, tada još nisi bili u stanju točno prilagoditi biološku starost tijela - probudio sam se u tijelu koje je izgledalo i reagiralo kao da ima deset godina više nego je trebalo. I osjećao sam se jako drugačije. Sasvim drugom osobom. Počeo sam se ponašati drugačije, baviti se s drugim stvarima. Nakon nekog vremena prodao sam poduzeće i otvorio restoran - tako da sada drugi dolaze k meni a ja stojim na mjestu. Više sam se posvetio obitelji, iako im nije bilo lako sa mnom prvih godinu dana. I na kraju sam shvatio da sam ipak ista osoba, samo što su me stvari koje sam proživio promijenile."
Rea ga je upitala je li ikada požalio zbog sudjelovanja u projektu.
"Ne, zahvaljujući tom projektu sam ponovno živ. A život treba cijeniti. Dobio sam drugu priliku."
"Nisam baš shvatila ono što ste govorili o promjeni. Jeste li sada ista osoba kao i prije? Jesam li ja?"
Miroslav se nasmiješio. "Htio sam ti reći ovo: ti se jesi promijenila nakon nesreće. Ali to ne znači da si druga osoba. Osobu čine sjećanja a ne tijelo. Promijenila si se onako kao što se ljudi inače promjene kada dožive nešto traumatično - kao što je skoro umrijeti. Jer i da si preživjela onaj pad na drugi, "običniji" način, osjećala bi se ovako. Bojala bi se visine, prestala živjeti za uspone na planinske vrhunce. A jedna mala stvar je dovoljna da pokrene čitavu lavinu u našim životima."
Rea je klimnula glavom, shvaćajući.
Razgovarali su još neko vrijeme, a onda je Miroslav rekao da moga ići. Kada je krenuo prema vratima, Rea je primijetila da malo šepa. "Je li to od nesreće?" pitala je.
"Naravno da nije. To se desilo godinu poslije, kada smo bili na zimovanju s djecom."
"Zaboravila sam vam reći da su me liječnici pitali želim li još jedno rezervno tijelo, u slučaju druge nesreće. Rekli su mi da bih ga mogla iskoristiti i u slučaju invaliditeta, a ne samo smrti. Jesu li vama to predložili? Mislim, tako biste mogli izliječiti nogu."
Miroslav je odmahnuo glavom. "Predložili su ali sam odbio."
"Zašto? Mislim, maloprije ste rekli da osobu čine sjećanja a ne tijelo. I da vam je drago što ste dobili drugu priliku."
"Da naravno. Ali naučio sam još nešto. Ne bih mogao ovaj život cijeniti dovoljno, kada bih znao da ga opet mogu zamijeniti. Sviđa mi se da je ovo što sada imam jedinstveno i neponovljivo. Živim s tom spoznajom, koju nisam imao prije nesreće."
Nakon što je Miroslav otišao, Rea je neko vrijeme sjedila na kauču. Zatim si je natočila još jednu šalicu kave i prišla prozoru. Sada, kad je počela shvaćati da je život kojega ima još uvijek njezin, morala je odučiti što će učiniti s njim.
Prijepodnevno sunce je osvjetljavalo krošnje u parku ispod prozora toplom, ravnomjernom svjetlošću. Rea nije imala snage za velike odluke. Bar ne još za sada. Ali je pomislila kako bi mogla nabaviti novi fotoaparat.