|
RIKON 2005.
Piše: Dalibor Perković
________________________________________________
Iako nisam vidio kvantitativno puno od RiKona - u subotu ujutro sam propustio dva autobusa, sjeo na treći i stigao u četiri poslijepodne - mogu reći da je ova konvencija uspješno preskočila dvogodišnji ponor i nastavila tamo gdje su stare generacije stale. Čak štoviše, padaju mi na pamet bar dva RiKona na kojima sam bio, a koji su bili skučeniji i siromašniji od ovoga; doduše, riječ je o događajima koji su se odvijali izvan Čomolungmanskog fakulteta tako da se možda tu nalazi jedan od uzroka, no to je stvar za dublju analizu koja vjerojatno nikoga ne bi zanimala tako da ću zaključiti stvar i odmah prijeći na sljedeći odlomak.
Dakle, tko još ne zna, ovogodišnji RiKon, održan od 7. do 9. listopada, vratio se na višu nadmorsku visinu Gornje Zgrade (oni koji su bili, znat će zašto velikim slovima) Filozofskog fakulteta gdje se održavao od svojih samih početaka. S obzirom na nekoliko posljednjih konvencija, može se reći da je zaista riječ o najboljoj lokaciji: Dom željezničara je bio preskučen, dok je Dom retardiranih (ili kako se već zvao) bio dosta dobro posložen, ali s puno manjom kvadraturom nego što je to Fakultet. Osim toga, glavni sadržaj SF konvencija su predavanja, a predavanja je najbolje održati u predavaonicama, ergo... Naravno, na fakultetima općenito treba malo više paziti kako se posjetitelji ponašaju i nadam se da neće biti negativnih posljedica s obzirom na neke, khm, sitnice koje su se događale tokom konvencije.
U subotu poslijepodne održano je predavanje Korada Korlevića sa zvjezdarnice u Višnjanu, u kojemu je pokušao odgovoriti na pitanje "ima li inteligentnog života u svemiru". Problem - ako se to uopće tako može nazvati - je bio u tome što je čovjek krenuo ab ovo i najprije krenuo definirati što je svemir, što je život i što je inteligencija (pritom nije razjasnio što je "ima", "li" i "u"), tako da je to definiranje pojelo bar dvije trećine predavanja. No, te dvije trećine su svakako bile zanimljive i poučne tako da sam sljedećih sat vremena proveo na kompjuteru u hodniku surfajući Internetom pokušavajući iskopati neke stvari na koje sam se zakačio tokom Koradovog izlaganja. Ako je mjerilo uspješnosti predavanja to koliko je zaintrigirao ljude da pokušaju doznati nešto više, onda je, bar u mom slučaju, Korado potpuno uspio.
Možda da spomenem da je, osim kartografije svemira i nekih rijetko spominjanih bioloških činjenica i interpretacija (npr. da je život baziran na kisiku počeo bujati prije 600 milijuna godina tek nakon što je kisik potrovao sve što je živjelo u protekle tri milijarde), naveo i neke argumente koji objašnjavaju zašto se ovakvoj tehnološkoj civilizaciji bliži propast - nesklonost stanovništva da ulazi u riskantne projekte (tko će kolonizirati Mars ako svi ostanu kod kuće igrati se u virtualnim svjetovima), eksponencijalni rast potrošnje resursa čiji je nestanak pitanje vremena (tko ne zna što je točno eksponencijalni rast i koje brojke on podrazumijeva neka se raspita) i činjenicu da u tehnološkoj civilizaciji ne samo da preživljavaju svi, a ne samo najsposobniji, nego i da oni nesposobni imaju više djece.
Uslijedila je montipajtonovska scena na prezentaciji domaćeg SF-a: u predavaonici se neposredno prije početka našlo dvadesetak ljudi; međutim, kad je Zoran Krušvar ustao i rekao da se, unatoč onome što piše na vratima, predavanje o kloniranju održava u susjednoj prostoriji, otprilike dvije trećine ljudstva je ustalo i izguralo se kroz vrata (iako smo na ostatak mogli računati kao da je u punom sastavu). Tako je u predavaonici ostalo nešto više od petero zainteresiranih (ili uvjetno zainteresiranih - vidi dalje) od kojih je jedna djevojka kasnije priznala da je, zapravo, i ona htjela slušati o kloniranju, ali je, kad je vidjela da svi izlaze, ostala na prezentaciji iz sažaljenja.
A prezentirali su se: novi broj časopisa Grifon, Antologija hrvatske SF priče Žarka Milenića i roman Sva krv čovječanstva autora čije ime možete vidjeti u potpisu ovog teksta, ukoliko Urednik nije doživio trenutak sitne pakosti pa ga potpisao kao Viktoriju Faust. Za impresije pitajte nekoga tko je bio u publici, ja nisam mjerodavan.
Uslijedila je večer Hewlett-Packard Lovecrafta (molim? Ah, znači onaj H.P. nema veze s printerima?) koja se sastojala od projekcije nijemog filma The Call of Cthulu, koji sam uspio odgledati do kraja, i još nečega čemu sam zaboravio ime, a što se sastojalo od ilustracija koje su se smjenjivale na platnu uz pozadinsku glazbu i popratni komentar, što sam izdržao otprilike pet minuta. Ali to nije ništa čudno, još sam otprije znao da Lovecraft nije moj fah tako da bi zaljubljenici vjerojatno imali drugu verziju događaja. Naravno, mistress of ceremonies je za oba filma bila Natali "Tentacled Girl" Stepić - Dagon, poznata vjerojatno pod još nekim nazivima na raznoraznim forumima u Hrvata, Slovenaca, Rusa, Kozaka i drugih srodnih nakupina.
I to je bilo to što se tiče mog prisustvovanja službenim stavkama rikonskog programa. Ostatak - zujanje po hodnicima - možda i nije bio toliko zanimljiv kao na nekim drugim, brojnijim konvencijama, iako treba spomenuti nekoliko hajlajta večeri: tipa koji se napio, zaspao na klupi, a onda se u snu prevrnuo na pod, razbio nos i onda se izbljuvao u lokvu vlastite krvi (na kraju je ekipa pozvala Hitnu poradi ispumpavanja želuca; mozak mu, očito, nisu trebali ispumpavati - eh, što volem kad djeca vole piti, a ne znaju piti); zatim je tu bio okrugli stol o stanju u hrvatskom SF-u koji se održao na hodniku u prijateljskoj atmosferi s čaš(ic)om u ruci, te na kraju nekoliko komentara organizatora starijih RiKona koji su spočitnuli mlađoj generaciji nekoliko detalja glede već spomenutog pijančevanja i ekscesnih pojedinaca.
Od ostalog, pretpostavljam da su igraonice dobro funkcionirale jer nitko nije jamrao da je nezadovoljan uslugom, a moj pokušaj da, za promjenu od likova koji su puno filozofirali i pokušavali riješiti probleme zaobilaznim putem, odigram jednu seansu AD&D-ja u ulozi priglupog mišićavka koji trči okolo s urlajući "Hasan oće da bije" je propao nakon što se ekipa raspala i zaključila da će oni ipak kući.
Kao zaključak, budimo realni, raditi konvenciju ispočetka s potpuno svježom skupinom ljudi vjerojatno nije nimalo lako i, sve u svemu, sve skupa i nije loše ispalo, pogotovo ako se usporedi s nekoliko posljednjih (održanih) RiKona. Ukoliko ista ekipa nastavi u istom tonu i sljedećih godina, moći ćemo reći da se Rijeka vratila na konvencijsku kartu Hrvatske.
disclaimer: ovaj tekst NIJE napisala Viktorija Faust!
|