parliament

srijeda, 22.11.2006.

(tili ste) Talk Talk

Talk Talk su bili cudne rajske ptice. Jedna od tih ptica se zvala Tim Friese-Greene, dok su drugi nosili jednostavna ovozemaljska imena kao Mark Hollis i Paul Webb. Hollis im je bio pjevac i izgledao je onako kako nisu izgledale zvijezde pop-muzike u osamdesetim. Poslije ce se saznati da se je taj tip puno drogirao, sto donekle objasnjava kasniji nastanak cudesnog djela pod imenom "Spirit Of Eden". Cetiri godine prije Spirita bio je "Such A Shame". Jedan od najcudnijih hitova iz tog vremena. Orgija na orguljama (vjerojatno vec tada indicirana teskim drogama), tuzno-zavijajuci glas i radost u diskotekama Evrope (od Baske Vode do Rejkjavika). Onda je na red dosao jos uspjesniji singl "It´s My Life", svojevrsna himna tog ego-desetljeca. ("How much do you commit yourself. It's my life. Don't you forget. It never ends.")
Fol je bio u tome da pleses na ovu pjesmu uvjeren u svoju besmrtnost, iako nisi uzeo ni priblizno opijata koliko su to cinili clanovi benda. Bio si jednostavno mlad, a Talk Talk nisi shvacao ozbiljno. I to sve zbog hitova. I zbog jebenih hitova poceo si propustati poslusati neke vazne ploce. Prvo "It´s My Life", pa "Colour Of Spring", pa sve one ploce za koje si mislio da u sebi nose nepodnosljivu dramu i sentimentalnost. Propustio si cak i Blacka i Tanitu Tikaram. Sve zbog hitova. Propustio si fantasticnu "Tomorrow Started" ciji synth podsjeca na "Trans Europa Expreß". Danas kad slusam CD "It´s My Life", nije mi ni zao. Sa vremenske distance, na CD-u, ovaj album zvuci mi jako dobro.
Na kraju ce Talk Talk snimiti "Laughing Stock" i postati najbolji. Jos ce 1997. Mark Hollis snimiti solo-plocu i to je to. Sramota.

Ali hajde sad da se vratimo na pop-scenu osamdesetih. Depeche Mode se jos uvijek slavi kao najbolji pop-bend osamdesetih. Netko spomene i Duran Duran. Ruku na srce "Such A Shame", "Dum Dum Girl", "Give It Up" i "Life's What You Make It" su najbolji synth-pop singlovi uopce. Vec na njihovom posljednjem hit-albumu "The Colour Of Spring" iz 1986. godine Mark Hollis i producent Friese-Greene su zapoceli sa napustanjem svega onoga sto je njihova muzika do tada predstavljala: pjesme, melodije, synthesizer, pop. Na "Spirit Of Eden" vise nema zabave. Ustvari dok slusam ovu plocu potpuno mi je jasno da to nisu pravi zvukovi raja. Tek izdaleka zaluta pokoja lelujajuca asocijacija na raj.
Prigusena Miles Davis-truba, gudaci i gitara ciji zvuk podsjeca na zov (ili pjesmu) kitova. Minimalizam ala John Cage, pa jedan bluesriff, klavir, distorzirana usna harmonika i nenadano nas sav zvuk odvede u Ameriku Roberta Johnsona. Mark Hollis pjeva kao da su mu usta puna vode ili alkohola.
Album je snimljen u jednoj crkvi sa muzicarima koji su za zvuk zamisljen u Hollisovoj i Frieseovoj glavi dali sve od sebe. Denny Thompson, Nigel Kennedy (za kojeg se je tada jos smatralo da je dusu prodao djavolu kako bi mogo tako dobro svirati violinu), Simon Edwards iz Fairport Attraction, Hugh Davies koji je suradjivao sa jednim od najekscentricnijih glazbenika uopce, Stockhausenom. Klarinetisti, oboisti, fagotisti... Improvizacije razlicitih virtuoznih glazbenika koje su se tek kasnije na mix-pultu poput puzzli vise od godinu dana pazljivo spajale. Potpuno improvizirane, neovisne melodije ukomponirane u jednu zvucnu sliku. EMI je za svu tu orgiju bezbrizno odrisio novcanu kesu, nadajuci se da ce Talk Talk snimiti hit-album i visestruko vratiti ulozeno. Na kraju je ovo postao jedan od najvecih glazbenih financijskih dizastera, ali istovremeno i najbolja ploca svih vremena. Pokusajte "Spirit Of Eden" slusati nocu pri otvorenom prozoru i istovremeno slusati zvukove s vana. Nocni tramvaj koji se polako uklapa u aranzman i polako nestaje, zatim pijance koji se pjevajuci vracaju doma ili susjede dok vode ljubav. Tek sa harmonijom ovog vanjskog teatra, ponocna misa sa "Spirit Of Eden" postaje savrsena. Ovaj album ima tu moc da svaku i najobicniju sobu pretvori u katedralu. Jako je tesko pohvatati rijeci koje se pri tim zvukovima pjevaju, ali poruka je jasna. Put u raj je jako dugacak i na njemu se ide na sve ili nista.
Na "Laughing Stock", Talk Talk su na tom putu. Nakon toga je uslijedilo sedam Hollisevih biblijskih godina i onda genijalni solo-album gdje se potraga za edenskim vrtom zavrsava. Onako tiho, preko oblaka. Mark ce se prozvati John Cope i konacno pronaci raj u svojim minimalistickim kompozicijama za Phill Brownov i Dave Allinsonov album "AV1".

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv