|
Iznenađujuće je da tako veliki broj ljudi pripisuje fenomenu napuštanja tijela mističan i misteriozan značaj, jer svako od nas na neki način doživljava manje - više isti subjektivni osjećaj dok spava ili danju sanjari koncentrirajucii se na nešto daleko. Nekima se dopada taj utisak pa uzimaju halucinogene droge ne bi li bar na kratko “napustili” svoje tijelo, a neki su neprekidno u tom stanju zbog oštećenja mozga. Nije onda nikakvo čudo što isti utisak izazivaju i neurokemijske promjene koje nastaju u bolesnom ili umirućem mozgu, ali se taj fenomen redovno koristi da bi se dokazala teza o životu posle smrti.
Astralna projekcija je poseban tip “šetnje” u kome astralno napušta ostalih šest tijela i kreće na put. Astralno tijelo je, po teozofskom učenju, jedno od sedam tijela (u njemu su centri za osjećanja i želje) jer svako biće posjeduje sedam nivoa postojanja: 1. fizičko, 2. astralno, 3. duhovno, 4. emocionalno, 5. tijelo ljubavi, 6. eterično, 7. tijelo svijesti, 8. kosmičko, 9. tijelo mudrosti, 10. tijelo istine, 11. mentalno i 12. tijelo nirvane. Koliko ih ima, dvanaest? Ne, nego sedam! To bar tvrde zagovornici teozofskog učenja, ali su prilično nesložni u nabrajanju koja su to tijela; eto, otud naš spisak navodi dvanaest stavki. Ko ima strpljena da prelistava stručnu literaturu, mogao bi da na ova nabrojana tijela doda bar još jedno tuce novih i - ponovo će se tvrditi da ih ima ukupno sedam!
Ne bi trebalo miješati “običnu” šetnju (kao što je religiozni trans ili napuštanje tijela umiruće osobe) sa astralnom projekcijom, jer u prvoj fizičko tijelo napušta svijest ili duša, a u drugoj astralno tijelo. Naravno da i ostala tijela (duhovno, emocionalno, eterično...) mogu da napuste fizičko kad im se prohtje. Astralno je, po istom učenju, jedino tijelo koje ima auru i ono to koristi da tokom šetnje opazi ostala astralna tijela koja takođe šetaju okolo.
Impresivna je nepogrešivost sa kojom se astralno tijelo uvijek vraća svom fizičkom tijelu. Nije zabilježen slučaj da se neko od brojnih tijela (ne samo astralnih), koja lete svuda okolo, vratilo u pogrešno fizičko tijelo.
Prema tantričkoj filozofiji, svako od sedam tijela ima svoj centar energije koji se zove čakra. Nikada nije utvrđeno koja je to vrsta energije niti je ona izmjerena, ali se tvrdi da posebno obdareni ljudi mogu da vide boju čakri i da na osnovu nje procijene nečije duhovno i fizičko zdravlje.
Domaći spiritisti, bar oni koji svoj način razmišljanja još nisu potčinili filozofiji Novog doba, imaju nešto jednostavnije tumačenje čovjekovih ravni postojanja: ne postoji sedam nego samo tri tijela (začudo, i u nabrajanju ih ima tačno tri): to su duša, zatim fizičko tijelo (“odjeća” pomoću koje duh opci sa svijetom) i peristrit (astralno tijelo), laki kosmički fluidni zavoj, koji je rasprostrt po svom prostoru i svemiru i služi kao posrednik između duše i tijela. Kad se tijelo istroši i ne može da ispunjava svoj zadatak, raspada se i duh ga skine sa sebe, kao što se plod oljušti sa koštice; svuče se stara haljina, koja više nije za upotrebu. I taj čin skidanja je smrt. (Dr Kazimirović: Čaranje, gatanje, vračanje i proricanje u našem narodu)
postoje savjeti kako naučiti vještinu doživljavanja astralne projekcije. Treba, recimo, pred spavanje pojesti dosta soli i na sto pored kreveta staviti čašu vode. Tokom spavanja organizam će zbog soli dehidrirati i astralno tijelo će, neodoljivo privučeno vodom (jer je u njemu centar za želje) izaći iz fizičkog tijela ne bi li iskapilo čašu. Taj trenutak treba iskoristiti i baciti nesvakidašnji pogled na svoje fizičko tijelo u krevetu. Niko ne garantuje da ćete se sjećati toga kad se probudite, ali treba vjerovati da je bilo upravo tako.
Ljudi koji su dodirnuli granicu između života i smrti donose priče koje zaista mogu da budu impresivne. Već i sama činjenica da svjedočenje potiče od osobe koja je bila “s one strane” priprema nas za nešto nesvakidašnje. Mada na ovu temu ima dosta različitih priča, u njima je moguće pronaći nekoliko motiva koji se često ponavljaju, kao što je putovanje kroz mračni tunel na čijem kraju je jako svjetlo ili posmatranje svog tijela odozgo u bolničkoj sobi sa ljekarima koji se trude da ga vrate u život. Pri tom se osoba poslije “povratka” bez greške sjeća razgovora koji je bio vođen u istoj prostoriji. Sve ovo ipak nije neobično, jer tokom otkazivanja čulnih centara u mozgu najprije prestaje funkcioniranje centra za vid, pa tek poslije nekog vremena otkazuju centri za sluh i memoriju; u međuvremenu umjesto slike viđene očima mozak “gleda” vizuelne halucinacije. Ovo stvaranje slike u mozgu na osnovu zvuka iz realnog izvora isto tako je i jedna od funkcija snivanja, kad mozak prilagođava scenario sna tako da se opravda postojanje zvuka. Recimo, ako nekome ko upravo sanja da se nalazi u školi, u istom trenutku zazvoni sat ili telefon, san bi mogao da se nastavi tako kao da upravo zvoni za kraj sata. Funkcija ovoga je, naravno, da se očuva san.
Indikativno je to što će najveći broj osoba poslije povratka iz kliničke smrti donijeti svjedočenja koja po sadržini odgovaraju njihovim predubjeđenjima i očekivanjima. Religiozne osobe imaće priču o susretu s Bogom i anđelima na nebu, a UFOlozi će ostvariti kontakt sa neobičnim bićima vanzemaljskog porijekla.
Neki istraživači, tokom eksperimenata u kojima su pokušavali da upoznaju način funkcioniranja čula vida, slučajno su došli do saznanja koja ukazuju na to kako kod umiruće osobe nastaje fenomen “prolaska kroz tunel sa svjetlom na kraju”. Odgovor leži u neuronskom šumu, koji čine nasumična prostiranja električnih signala u nervnom sistemu što, po najnovijim saznanjima, povećava osjetljivost čula. U knjizi “Umrijeti da bi se živjelo: iskustva na granici smrti” (“Dying to live: near-death experiences”), Suzan Blekmor (Susan Blackmore) prenosi rezultate do kojih je došao dr Tomas Trošianko (Tomasz Troscianko) iz Bristolskog univerziteta. On je vještački povećavao neuronski šum medikamentima i propuštanjem električnih signala kroz nervni sistem. Evo njegovih zaključaka:
“Kada počnete sa vrlo slabim neuronskim šumom i postepeno povećavate intenzitet, dobijate efekat svjetla u centru vidnog polja koje se proširuje, kao da se primiče... utisak je kao da se tunel kreće dok se signal šuma pojačava i dok svjetla točka postaje sve veća. Ako šum u korteksu (moždanoj kori) postane tako jak da se sve ćelije pobuđuju dovoljno velikom brzinom, cijelo vidno polje će postati osvjetljeno.”
U istoj knjizi Suzan Blekmor iznosi i objašnjenja za “božanski mir” koji je obično praćen utiskom napuštanja tijela tokom kliničke smrti. Ketamin, jedan od medikamenata koji se koristi kao analgetik (potiskivač bola), u većim dozama osim smirivanja izaziva i kratkotrajne ali snažne halucinacije, koje su često povezane sa takvom dezorijentacijom da čovjek koji ih uzima subjektivno doživljava “šetnje izvan tijela”. Za razliku od sedativa i anestetika koji umrtvljuju čula i uspavljuju čovjeka, ketamin ga ostavlja budnim ali ga “premješta na neko drugo mjesto”, van svoga tijela. Nije teško pretpostaviti da, u trenutku umiranja, organizam panično luči velike količine ketamina ili neke slične supstance koja ga štiti od tako snažnog šoka.
Ipak će priče o neodlučnoj duši koja napušta tijelo pa se ponovo vraća u njega uvijek imati svoje poklonike jer se one odlično uklapaju u tezu o životu poslije smrti. čitanjem ovih priča stiče se utisak da je za neke maštovite ljude umiranje postalo jedan od zgodnih načina da se zaradi za život.
P.S.ako imate pitanja ili se zelite rijesit nekog uroka posaljite e-mail na apokalipsa_1@net.hr ili na msn apokalipsa_1@hotmail.com
sljedeca tema:upute za astralno putovanje
|
