štogod...
divljački je šetala.. malo je zastajkivala, okrenula se u pirueti i nastavila elegantno razbacivati korake duž ulicu neodređene zgužvanosti što se puka tiče. bio je dan kao i svaki drugi, jedino se u svakome trenutku razlikovao od prethodnog, prema položaju naravno, a pomalo i ne.
možda sa sigurnošću nije postojano izreći šutnju koja nečemu pokušava odustati.
krenula je brdima, kotrljala se nizbrdo, odskakivala oblacima i hvatala za zelene stijenke, izbjegavala prolaznike, gledala kristalno bistrim okama, i sasvim iskrenim smješkom dok je sunce blještalo na i kroz krošnje, a ona ih prelijetala brzinom ptice i sve to kroz sočno osvježavajući zrak.
prilično kaotično plesti u tmini svijetla bez raspetljavanja smirenih neprilika.
gromoglasno je odjekivala zbunjenim licima tren prije no što je počeo pljusak i oprao izraze već užurbano rastrčanih i za koji trenutak sakrivenih slučajnih svjedoka nedužnih u situaciji stvorenoj iz ničega, a opet iz svega što nije bilo prepoznatljivo nikome doli njenoj glavici. njenoj pokisloj mokroj glavici. sretnoj...u prirodi okupanoj. bez obzira na umjetnine koje hladno i sivo i tvrdo i jednolično okružuju...sve.
moralo se bez ikakvih obaveza doći sasvim blizu radi odlaska u daljinu.
...štogod.
