papercloud

sjetim se jedne noci pred svitanje kao i inace kako si pitala ... volim li ovaj osjecaj... pa samo kao inace ostanem na tren bez teksta, sakrijem njeznost da ne obuhvati sav prostor i nastavim trnuti... razmisljam da li samo volim osjecaj ili tebe... ipak tu je jos uvijek... po prvi put s vremenom raste, ne smanjuje se... rekla si toliko puta istinu... ne znas sto dobivas... i stvarno ne znam... a radim gluposti... samo zbog sitnog i manjeg... a znas da me imas... i kad se posvadjamo.. i kad zamrzim sto te volim jer nisi tada tu... odneses sve samo ne strah.. strah od osjecaja i strah tisine.. u kojem citas sve... i sto saslusas ove misli i ludu glavu... a svejedno ostajes pored... i kad zaserem jedino posteno sto je uz mene...

sjela sam sinoc u auto.. i samo se vozala ovim otokom... da smanjim zelju koliko mi nedostajes... a ne mogu je se rijesiti.. jer kako zamjeniti zelju koja se vrti u krug.. sto zacini prvu jutarnju kavu i sto stavi osmijeh pred san...

i onda taman kad pomislis nekako da si sam.. da nema nikog pored tebe... onda dobijes jednu s.k. koja te se sjeti i pusta norah na mobu s koncerta na omiljenu pjesmu... i jednu m. koja iz vedra neba kaze da je zahvalna na tebi... i jos jednu m. s rijecima falis mi gaduro mala... pa sve to tako stavi osmijeh na ovo izgubljeno lice