Posljednje proljeće

Nadala se da ce doci oprostit se sa njom, da joj da priliku da makar u zadnji tren proba ispraviti stvari.
Pogledavala je cijelo vrijeme, na autobusnoj postaji, dok je cekala, hoce li doci.
I sjela je u autobus, u njemu su bili mnogi studenti poput nje. No za razliku od nje sretniji sto odlaze.
I nije htjela otici, a da ga ne vidi, ali autobus je vec kretao.
Gledala je kroz prozor, dok su joj posljednji traćci nade nestajali. Nije ga vidjela. Cesto se je pitala, ali nikad njega, je li dosao, je li bio tamo?
Jedino sto je primjetila je bila sjenka između dvaju stupova koji drze svod na autobusnoj postaji, i sjetila se njegovih rijeci:
"Uvijek sam s tobom. Ja sam sjena koja te cuva..."

Sjedila je u tisini pokusavajuci ne razmisljat. Nije joj se dalo nista raditi pa kad je dogorjela prva zapalila je sljedecu cigaretu.
Sunce se odavno popelo visoko na nebu. Rane na nogama su je boljele, ali je ipak ustala, uzela cigaretu i salicu i prisla prozoru.
Gledala je ljude kako prolaze, svi su zurili svojim smjerom. Povukla je dim i otresla pepeo koji se rasprsio u zraku i plovio na nevidljivom povjetarcu.
"Glupa retrospekcija."-rekla je.
"Zasto stalno mislim na njega?"
Ali znala je odgovor. Trebala je nekoga da je slusa. Da sjedne s njom i pokusa ju razumjeti, shvatiti sto je muci, sto je pokrece.
Trebala je ljubavnika, prijatelja, brata. Sve u jednoj osobi, a to je bio on.
Znala je da ce jednom morat otici, to se nije moglo promjeniti, samo nije htjela da se tako rastanu, da ode prije no sto mu se ispricala, popravila neke stvari.
A onda je dosao dan odlaska.
"Danas odlazim..."-poslala mu je poruku.
"Znam."-bio je odgovor.

Voljela je zvuk zari kako pocketa kad uvlaci dim. Drugih se razloga zasto je pocela pusiti nije sjecala, ostao je samo ovaj.
Nakon par minuta provrila je voda, ukuhala je kavu i nasula si u soljicu. Kuhinju je ispunio miris kave. I dok je srkala prvi gutljaj kave zakljucila je da ju nije dovoljno zasecerila. Sjela je za stol dok joj je u ruci dogorjevala cigareta, otresla je pepeo u pepeljaru i nastavila listati biljeznicom.
Procitala bi pokoju pjesmu ili tekst u nadi da ce je oraspoloziti, ali sve u pjesme bile tuzne, a tekstovi su joj samo otkrivali sto je izgubila. Sto je ostavila iza sebe, i onda je bas okrenula na jednu pjesmu:

I odlazis,
Znam da nije zauvijek,
Znam i da me ne volis,
Pa se pitam ima li razlike.

Spavas, negdje
u mjestu koje prvi put vidis,
tu si nitko,
ovdje te ipak netko voli.

Ipak odlazis....

Tuzno se osmjehnula istini u pjesmi koju joj je napisao prije vise od godinu dana, kao da je znao.
Zatvorila je biljeznicu i ostavila ju na stolu. I zakljucila:
"Danas je kava bila pregorka."

Htjela mu je ispricati kako zora svice sa njenog novog prozora i kako mirise hladno jutro. Reci mu da ce se vratiti i da to javi svima, ali da nikome ne kaze da je zarezala zapesce jednom previse i da rana sporo zacjeljiva.
"Nikad ti nisam rekla"-mislila je "cini se da necu ni imati priliku."-razocarano se nasmijala.
Izdigla je glavu sa jastuka i prstom pokusala na njemu nacrtat usne, no svi su se oblici deformirali, ali ipak poljubila je obrise i osjetila sol na jastucnici.
"Znas da precesto placem u zadnje vrijeme? Ne, nitko ne zna. Osim tebe."-rekla je jastuku. Ali on nije odgovorio.
Ustala se polako i pogledala razbacane stvari iz torbe koje je srusila sa kreveta na pod. Za oko joj je zapela izguzvana stara biljeznica. Podigla ju je i otvorila. Listala je kroz stare tekstove i pokoju Kristijanovu pjesmu. Rijeci su joj prolazile kraj ociju, samo je dvije zapamtila: Jutarnja kava.
"Zasto ne?"-upitala se. Otisla je u kuhinju i stavila vodu da kuha. Nakon toga je iz jedne ladice ivadila pepeljaru i zapalila cigaretu.