Ratnik paorskog srca

Ima već nekoliko dana da sam optimistično kupio vreću zemlje za cvijeće, saksije, sjeme suncokreta, šeboja, cinije, nevena, lukovice perunika, kupio ašov, pripremio se da napokon počnem raditi na svom vrtu.

A vani-jeza. četiri puta u dva tjedna pada snijeg.kad ne pada onda je kiša. kad nije ni jedno ni drugo, onda je nedjelja, pa ne mogu raditi vani da ne sablažnjavam susjede. Sreća u nesreći jedno da su niske temperature malo odgodile vegetaciju, pa neće baš za sve biti kasno. Ali eno, kod mojih sve već niče i pupa, bojims e da ću se ove godine morati zadovoljiti samo sadnjom cvijeća, jer dok ja stignem do nekog rasadnika već će drveće početi tjerati.

A da ne spominjem kako mi to usrano vrijeme utječe na raspoloženje. Jednostavno ne podnosim zimu. Hladnoću. Vlagu, snijeg i blato. Ništa mi se ne da. Navečer kad Pepe legne na spavanje zavučem se za kom i igram Kolonizaciju, ko prije 15 godina.

Fali mi moja ženica. Ovaj cijeli tjedan je na vježbama na Rebru, i pusta mi je kuća bez nje. Ne radujem se odlasku s posla kao inače, jer nema nje kad stignem kući. Pepica mi je bio bolestan, tri dana po bakama i djedovima koji će učiniti sve da ga razmaze, uzalud im pričati. Đuro tek jučer došao nakon tri dana skitnje. Pusti dani, pust tjedan. Ajde, bar mi se mačketina zavukao noćas u krevet, pa me to malo raznježilo.

A sutra, kad mi draga dolazi i počinje vikend, ja moram dežurat. Bogme jedva čekam da ovaj tjedan završi, baš mi se i nije nešto primio. Oću sunca! Sunca! Sunca! I vonja sa doline, i vjetra sa vrhunca...

Evo, opet nešto pahulja vani. Bljak.