Otkucaji sata označili su ponoć... zadnjim otkucajem grad je utonuo u san... sve je utihnulo.... blagi povjetarac dotaknuo je lišće drveća kao u snu... malene vile zaplesale su svoj ples... bojeći listove u baršun... povjetarac se ponovno pojavio upozoravajući vile na dolazak... stigla je... prekrivena crnim veom i crveno, smeđom haljinom, koja je odisala tugom... Polagano kao na prstima prošetala je šumom, dotičući zelene listiće drveća, koji su pod njenim dodirima postajali crveni, poput krvi koja teće našim žilama. Gdje god bi prošla iza sebe bi ostavljala tugu...
Prošla bi pored drveća jabuka, koje bi na sam pogled na tu elegantnu, ali tugom prekrivenu divu, poprimile crvenu boju, bila je to boja srama... diveći se njezinoj gracijoznosti, malene vile oponašale su njen ples... pretvarajući prirodu u paletu boja... Svojim šapatom prizivala je povjetarac, koji je njezinim dodirom prenosio ironiju... ironiju te njezine tužme ljepote... Tihim, ali laganim hodom nastavila je širiti žalosni pijev tuge, uspavljujući prirodu i pripremajući je za dug i pun čežnje san... začuli su se tihi zvončići... vile su ponovno zaplesale, a povjetarac je poput dirigenta njihao grane šuštećeg lišća... pjevala je svoju uspavanku... Priroda je uz lagani jesenji pjev, koji je prenosi povjetarac, počela tonut u san...
Lišće se smežuralo poprimajući smeđe-zlatnu boju, te tiho poput malih jedrenjaka zaplovilo zrakom. Ptice u otresle svoja krila, koja su bila prekrivena blagim kapljicama jutarnje rose, te prvim zrakama sunca koje su razdirale put u magli, krenule na put.
Put prema ljetu i toplim krajevima gdje će dočekati proljeće.
Stari medo koji je nekad veselo lutao šumom, na jesenji pogled, kao na zapovijed, legao je u svoj brlog i sklopio oči uspavan nježnošću... Vjeverice su žurno proskakutale po granama, skupljajući zadnje plodove drveća, spremajući ih u svoje dublje. Sklupčavši se u svoje kitnjaste repove, utonule su u san.
San koji im je svojim poljubcem za laku noć, udjelila jesen. Priroda je zaspala... Povjetarac je utihnuo... a malene vile su se sakrile pod jesenju haljinu.. Jesen je obavila svoju dužnost i isto kao što je i došla, lagano, kao na prstima išuljala se iz grada... Došla je oštra Zima i prekrila prirodu bijelim prekrivačem.
Pahulje su poput balerina, zaplesale valcer na nebu, upotpunjavajući ga pokojom piruetom. Tako je završila jesenja tuga i zavladala Zimska era. Zima će nastaviti vladati sve dok proljeće ponovno ne odluči uzeti žezlo nad prirodom i probuditi je iz Jesenjeg Sna...
I´m dreaming a beautiful dream...
He came to me like a wind... I didn´t even recognize him... How couldn´t I???
He was my dream from the beginning...
So many dreams I dreamed... and even so... I didn´t recognize that voice...
I was walking in my mest up world... when that sweet voice came to me through the foggy walls of my world...
It was like a wind from the past... something familiar...
He called at me... and my foggy walls just scattered in front of him...
He was the only one who wasn´t bothered with my mess... He was looking just for me...
So you were the wind who came to my world through the foggy walls? I asked...
And he just smiled...
Oh.... that smile... so innocent and childish...
So the child of the wind took me by the hand to prove me that he knows the way...
The way through my world... and even the way to my heart...
And I don´t know where the child of the wind is taking me... But I like it so far...
And all I know... if he is searching for my heart... hope he finds it... cause he is on the right way... if you ask me...
Love you...
Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!
