We where laying there...
something happend...
the silence apeard...
Da dogodilo se nešto... zaborav...
Zaboravili smo na one male stvari koje su toliko značile... zaboravili smo na one sitne detalje, koji su upotpunjavali svaki trenutak i činili ga impresijom - zaustavljenim trenutkom...
Zaboravili smo na tajne dodire, drhtaje koji čine prvi poljubac, tenziju koja pretvara strast u iluziju i odnosi nas u ekstazu nečeg gotovo izvanzemaljskog...
Sve je nestalo... vrjeme nas je natjeralo na naslino trčanje i hvatanje, nadoknađivanje izgubljenog... tu nestaje trenutak... tu nestaje strast i pretvara se u sirovu realnost... iz koje ne može proizaći ništa osim boli...
Vrijeme nas je stjeralo u kut... zidovi su se počeli stiskati... panika... zidovi su se toliko stisli da smo zaboravili jedno na drugo... i počeli hvatati zrak i panično tražiti izlaz... sve dok se nismo ozljedili od slinog i iznemoglog traženja izlaza... misleći samo na to... izlaz... zaboravljajući na detalje...
Da smo samo pogledali oko sebe... i pokušali naći izlaz... i iskoristiti to vrijeme... shvatili bi da postoje vrata...
Koliko god vremena bilo malo... trebali bi ga iskoristit pomoću onih malih stvari... koje koliko god se činile male... katkad su baš one potrebne da bi naslato nešto puno veće...
Male stvari pretvaraju se u nešto puno veće... samo malo po malo... gradeći put prema izvanzemaljskom... dok velike stvari dolaze naglo... brzo... nemamo vremena za stvarenj imuniteta i otpora kojim bi ih mogli prihvatiti... postajemo slabi, propadamo... težina velikoga vuće nas na dno... dok uz male stvari koje dolaze postepeno... imamo puno vremena da stvorimo imunitet... i da se naučimo nositi s njima...
Little things matter... dont ever foreget that... with them... you´ll get on the top... without them... you´ll only fall and lose your self in the pain of ever-lasting human greed for more...
