cijeli svoj radni vijek sam provela u metropoli, svih godinu dana i nešto sitno kusura. kao glavni prijevoz mi je služio cipelcug, dok nisam promijenila posao. od tada uživam u svim blagodatima javnog prijevoza, od nadrkanih baba do kretenuša u pubertetskim godinama. ali danas... danas sam konačno sama sjela u auto i odvezla se na posao. prije toga sam dragog odvezla na njegovo radno mjesto, a onda se zaputila na drugi kraj grada. kako je to izgledalo? hm..
uvijek me hvata panika da ću se izgubiti. ili da će, ne daj bože, nešto raditi na cesti za koju jedinu znam da je put do moga odredišta. vjerojatno svi dotepenci imaju sličan problem. znači, alternativa bez. u vožnji kao vožnji jednostavno uživam. od vožnje po zagrebu dobijem živčani slom. u ovdašnjim autoškolama očito nije predviđeno predavanje o služenju žmigavaca, a o onom o poštivanju prometnih znakova da ni ne govorim. lijek je: što si bezobrazniji vozač, bolje ćeš proći.