pretpostavljam da u muškom tijelu, mozgu ili sličnom mjestu, postoji gen za igranje glupih PC igrica. ne samo igranje, već i beskonačno komentiranje svega što uz to ide.
čim vidim da neka igrica ima bilo kakvo oružje novijeg datuma (dakle, koplja u asterixu se ne računaju pod oružje), odmah mi padne interes za igranje. kako moj interes pada, toliko Njegov interes raste. što je igrica meni gluplja, On će više vremena provoditi za kompjuterom natjecajući se sam sa sobom. sva sreća pa nemamo PS jer ne bi mogla pogledati ni jednu seriju kad bi gospodin okupirao tv igrajući u beskraj. još da ima neku koja se sebičnoj meni sviđa pa da skupa možemo igrati, ne bi ništa ni rekla. ali ovako...
- sad će mi doći frend.
- dobro, pa šta onda?
- ma nikako ne mogu preći onaj jedan nivo pa će mi on pomoći.
- bože, koji ste vi kreteni..
cijelo večer sam slušala: daj se sagni, tu ti je neki iza ugla; trči da te ne ubije; pazi, tenk; baci granatu da ih razneseš... kosa mi je narasla jedno 5 cm, od dana prije.