svi znaju da je panda mrzila svoj stari posao (ili je možda ipak više mrzila šefa koji ju je mobbingirao, još nije razjašnjeno) pa je dala otkaz i svoju sreću pronašla u računovodstvenoj karijeri. ali tada nije znala što sada zna...
pandin šef je best frend od predsjednika određenog nogometnog kluba, kojem su financije u komi, pa se došlo na ideju da im mi vodimo knjige. ne moram naglašavati da tamo ruka reda nije bila prisutna zadnjih 20 godina i da je na meni da to sad koliko-toliko sredim. tako da je panda posljednja dva dana slagala račune (koji su bili složeni po abecedi!!! a ne po datumu ulaza) i sočno psovala. u jednom trenutku je naišao gospodin koji je, zapravo, odgovoran za sav ovaj nered, jer je direktor financija, i sa laganim smješkom upitao: jel ide? sva sreća da pogled ne ubija jer bi služila dugu kaznu ili već bila smaknuta.
"ne, ne ide. ne znam kako nekome može uopće pasti na pamet da račune slaže po abecedi" (znala sam da je to ideja dotičnog gospodina, samo me zanimala njegova reakcija)
"ali ja sam 15 godina radio u državnoj firmi i tako smo to tamo radili"
više mi ništa nije morao reći, sve mi je bilo jasno. da je žensko, pomislila bih da je cijelo vrijeme turpijao noktiće jer ne znam šta muški rade u situacijama totalne opuštenosti i nerada. zapravo ga više nisam ni krivila za to što ću morati raditi njegov posao jer on, jadničak, ni ne zna drugačije. pokušala sam biti ljubazna prema njemu i lijepo sam ga zamolila da me ostavi na miru jer mi trenutno nije baš najdraži. ali kad se sjetim što me sve čeka idući tjedan, dođe mi da poludim.
što mi je najgore od svega, tamo nemam pristup internetu i ne mogu se u trenucima dokolice dopisivati sa svojim kolegama, a ni požaliti na blogu. šmrc!
a sastanak... prošao je kako sam i očekivala. nitko se nije uzrujao po pitanju dotične kolegice, niti su došli svečano obučeni. ja sam se ranije istuširala i smatrala sam da je to moj doprinos.
jedino što sam primjetila da su sve cure koje su sjedile za okolnim stolovima bile identične. sve su bile obučene na istu foru, jednako našminkane i nafrizirane. kao da su taj tren izašle sa snimanja za neki modni časopis. i sad se ja pitam, gdje je tu individualnost? kako možeš iskočiti iz mase i pritom nekome zapeti za oko kad izgledaš kao i sve ostale. zato sam bila ponosna na svoju nepočešljanu kosu i poluzgužvanu majicu. nisam bila komad i u svom najboljem izdanju ali barem nisam bila kopija cure s naslovnice.