srijeda, 23.01.2008.

Čisto srce prepoznalo je čistu ljubav

Bilo je to u petak, 20. travnja 2001. godine. Taj dan sam išla predignuti svoje prve naočale koje sam trebala početi nositi. Nakon toga, otišla sam na predavanja na fakultet. U pauzi između jutarnjih i popodnevnih predavanja; i vježbi, odlazila bih kući na ručak, pa bih se vratila. Jer, popodne bi bile po rasporedu vježbe, a bez njih neki profesori nisu nam htjeli dati potpis... I tako, nakon završenih predavanja u 11:00 sati, krenula sam na autobusnu stanicu u centar
grada, čekati autobus. Ali, otišao mi je "ispred nosa". Budući da sam još imala vremena dok mi drugi autobus ne dođe, jer dolazi na tu stanicu svakih pola sata, onda sam otišla u obližnju crkvu pomoliti se. Inače sam imala običaj navratiti nakon predavanja u crkvu, malo se duhovno pročistiti, nahraniti dušu molitvom. A posebno na dan kada se održavao ispit, otišla bih malo ranije iz kuće, pa se pomolila za uspjeh na ispitu. Naravno, svaki put bih nakon uspješno položenog ispita, otišla zahvaliti se Bogu za još jedan položeni ispit. Kada sam bila u crkvi i baš završavala molitvu, vidjela sam da netko ulazi u crkvu. Budući da sam ja bila već uputila se da ću krenuti prema
izlaznim vratima, u tom trenutku sam se, ponovno, susrela s prijateljem poznanika moje prijateljice, s kojom sam išla u šetnju na plažu. Rekao mi je da je došao na ispovijed, jer je taj dan bio petak, a sutradan, u subotu, ne bi mogao stići na ispovijed, jer radi. Otišao je do sakristije, i pitao može li doći svećenik da ga ispovijedi. U sakristiji mu je časna sestra, koja je baš pripremala neko cvijeće za staviti na oltar, rekla da pričeka. Zamolio me, ako imam vremena, da ga pričekam dok se ne ispovijedi. Dok sam ga čekala, otišla sam do stolića na kojem se nalazi crkveni
tisak, pa sam prolistala neke crkvene tjednike i dvotjednike. Kad je završio ispovijed, pomolio se. Izišli smo iz crkve.
Predložio mi je da odemo popiti kavu. Odgovorih mu da ne pijem kavu (tada, zaista nisam pila kavu). Pitao je da ako ne želim kavu, može li onda čaj, mineralna voda, sok... Pristala sam. Otišli smo prošetati do obližnjeg štekata, sjeli i naručili: on malu kavu i čašu vode, a ja mineralnu vodu s kriškicom limuna. Pričali smo o svemu i svačemu. Pitao me hoću li mu dati svoj broj mobitela. Rekoh mu da nemam mobitel (tada nisam stvarno imala mobitel, koliko to god nekome čudno zvučalo), pa sam mu odlučila dati broj fiksnog telefona. Kad smo popili piće, odlučili smo otići malo prošetati... Dopratio me do autobusne stanice, pozdravili smo se, pružili si ruku... Obećao je da će mi se javiti. Ali... Vrijeme je prolazilo, on se nije javljao...

Prošlo je i petnaestak dana, telefon nije zvonio... Niti mi je na pokazivaču dolaznih poziva, kojeg moji roditelji imaju na
telefonu; na listi poziva, bio neki novi, meni nepoznati broj...

Prestala sam se nadati da će nazvati... Već sam i "prekrižila" mogućnost da će me nazvati, misleći da je
zaboravio na obećanje...