Pagijevo carstvo
01.12.2006., petak
Damanhur
Nedavno, na jednoj od proba, naš voditelj je pričao o Damanhuru. O tim mističnim ljudima koji kao da su s drugog, prirodnijeg planeta. O tome kako žive u skladu s prirodom, kako zabranjuju pušenje u svojoj državi (o da, imaju i svoju državu!) jer smatraju da na taj način guše drveće koje je punopravni član Zemljine komune poput i njih, poput svih životinja, zgrada i svega što postoji na planetu. Pričao je kako žive isključivo od umjetnosti, meditacije, malih manufaktura koje prodaju svoje proizvode izvan države... Kako imaju hram ispod zemlje kojeg su iskopali svojim rukama, a u kojem nema vlage, većina stvari u njumu je napravljena od bakra, pozicioniran je da prima pozitivnu energiju iz svemira i slično. Zvuči ujedno bajno i bolesno, zar ne?Zainteresiran kao i svako malo dijete malo sam se bacio u detektivizam. I sve što sam otkrio nije me baš previše impresioniralo. Posjet hramu i cijeloj državi je strogo ograničen, skup do bola, vrlo misteriozan i pun tzv. New Age sranja. Ono što me zaintrigiralo je zabrana loših misli, stanovnici moraju vježbati konstantan tijek pozitivnih misli. To me defitivno podsjetilo na Orwellovu 1984. Neke najveće priče, knjige, pjesme nastale su pod utjecajem alkohola, droga, napada maničnih depresija, lošeg tripa, tuge, očaja, gladi, općeg pomračenja uma. Kako čovjek može izvuči ono „nešto“ iz sebe a da stalno ima pozitivne misli?! To „nešto“ tjera te da stvaraš, da manijakalno ponašanje pretočiš u nešto opipljivo, impresivno, što te na kraju čini ponosnim na rezultat. Sretni ljudi su nemaštoviti, neinventivni, jednostavno – preveseli. Paušalnom ocjenom rekao bih da Damanhurovci ovise o nama, običnim ljudima. Kako? Zašto? Elementary, my dear Watson! Teško mi je za povjerovati da oni uspijevaju preživjeti samo uz donacije, manufakturu i umjetnost. Svojom mistikom i New Age pristupom privlače obične ljude koji su spremni platiti masno samo da im se pokaže kako bi trebali živjeti, pardon, kako misle da bi trebali živjeti. Show must go on! Propeljaš turiste kroz hram, pokažeš im par lijepih stvari, napričaš im sve i svašta, zabraniš im odlazak u neke dijelove (sjećate se Čarobnjaka iz Oza i crvene zavjese?), nahraniš ih egzotičnim jelima i sve to gaadno naplatiš kako bi vjerovali u uslugu na visokoj razini. Koja je razlika između hipi komuna 70tih i ovog? Skoro pa nikakva, jedino Damanhurovci su se orijentirali na turizam i promociju. Dobri marketing čuda radi. Nahrani ih taman toliko da uvijek hoće doći po još. A možda sam samo budala, možda su zbilja našli bolji život. Only time will tell. |
