Svjetski je dan štednje...
|
Da nisam danas na TV-u načula nešto, vjerojatno bi Svjetski dan štednje pored mene prošao sasvim neopaženo. Doduše, gotovo da sam smaknula s uma i da je danas Noć vještica... No čovjek bi pomislio da će veća pozornost biti uperena baš u ovogodišnji, 84. Svjetski dan štednje, s obzirom na ekonomsku krizu. Razmišljala sam proteklih mjeseci o novcima. Inače nemam običaj previše o tome razmišljati, ali u posljednje vrijeme novac je kod mene bitno dobio na vrijednosti. Uspoređivala sam malo svoju navodnu buduću plaću s plaćama kolega u Austriji. Minimalna početnička bruto-plaća djelatnika u službi za korisnike "samo" je 2 puta veća od moje, a srednja početnička bruto-plaća nekog meni bližeg inženjera otprilike 4 puta. Ako je vjerovati statistikama. Prosječni Nijemac u svojoj zemlji zaradi trosobni stan u roku od 5 godina, nama treba... evo da izračunam... 20 (živi se od zraka u oba slučaja) [1,2]. I još smo bolji od Slovaka, a vidi oni su već ušli u EU. Našla sam se nedavno s jednom poznanicom... Pitala me vraćam li se još van na studij. Ne, rekoh, moram diplomirati i počinjem u siječnju raditi na Jupiteru (redovitim čitateljima poznatijem kao firma2). A ne sviđa ti se vani? Pa zašto ne odeš tamo raditi? Ne pusti me stipenditor, objasnila sam. Tako je to. Svatko tko zna otprilike s kojim kartama raspolažem (traženost struke, znanje jezika, nevezanost uz nekoga/nešto u RH, nedostatak imovine), zapita se prije ili kasnije jesam li luda. Pa luda si što ostaješ ovdje, odi radit van! Mene ne brine toliko hoću li si predbacivati da sam bila luda niti što će ljudi misliti, brine me više da bih mogla odbaciti prednosti kakve neki drugi nemaju... Prvi koji će reći da sam luda je moj tata. Radio je 10 godina vani. Nije se, naravno, obogatio. Valjda i dan-danas žali što se morao vratiti. Ima tu jednu svoju rečenicu s konstrukcijom koja ide otprilike ovako: "Ja sam vani u mjesec dana zarađivao toliko-i-toliko i mogao sam si priuštiti to-i-to, a 20 godina kasnije ovdje još uvijek nisam došao do toga." Potpomognut ranije spomenutim statistikama nastoji mi posvijestiti u kakvoj zemlji živimo. Neki dan je bratić bio na ručku, na takvim se ručkovima obično razviju teške diskusije o sveopćem stanju u zemlji i svijetu... Pitala sam nešto tipa: "Pa dobro, kad će se stvari kod nas promijeniti? I koje je rješenje?" Kaže meni tata: "Rješenje ti je isto kao i univerzalno rješenje u Jugoslaviji. Izvaditi pasoš." Imam nekog kolegu koji je, koliko čujem, nedavno izvadio putovnicu i otišao u Švicarsku. Vratit će se kad namlati pare, reče njegov prijatelj. A da? Znači za 10-20 godina? Ma ne, on je sposoban, vratit će se on brzo... Ja sam tu puno realnija i skromnija. Realnija jer znam da to tako ne ide, a skromnija jer nemam skoro ništa svoje pa ne očekujem puno više od toga. Mojim starcima nisu vani letjele pečene golubice u usta, nisu otvorili račune u švicarskim bankama niti skrivali marke u čarapama, a ponajmanje su se "namlatili para pa živjeli od kamata", kako to misle neki naši poznanici/prijatelji, a osobito familija, ona ista familija od koje moj otac ništa nije naslijedio vjerojatno upravo zbog takvog uvjerenja kombiniranog s nedostatkom dobre volje (i roditeljske ljubavi). Mama pak nije ni imala prilike nešto posebno naslijediti. Stoga, ako me se u nekom trenutku oporučno ne sjeti nekakav neznani bogati stric u Americi ili Australiji (a uzevši u obzir da na sve strane imam rodbine koju ne poznajem, možda se i nađe takav) i budući da moji baš ne mogu prodati stan, ostaviti mi novce i preseliti se u garažu, ne preostaje mi nego krenuti ispočetka. Uglavnom, već mi je duže jasno da sve što želim imati, moram sama zaraditi. Već sam u šestom ili sedmom osnovne prijetila mami i tati da ću se udati i iseliti. Sad se više ne moram udavati, dovoljno je zaposliti se, dići kredit i otplaćivati, otplaćivati, otplaćivati... U svoj prvi kredit sam se već uvalila. Stipendijom. Jako dobrom stipendijom koja će mi dijelom, slutim crne slutnje, doći na naplatu. Otplaćivat ću je izgleda 2,5 godine. U iznosu koji mi ne ostavlja baš prostora za stambenu štednju, stambeni kredit ili podstanarstvo. Odjednom mi ona solucija s udajom opet zvuči kao jedino rješenje. Osim što me snašlo razmišljanje o alternativi zvanoj "rad u inozemstvu", spoznaja o bližoj financijskoj "budućnosti", svijest o stanarinama - cijenama nekretnina - kreditima - kamatama, shvatila sam da nisu samo stan i auto ono što si moram sama zaraditi (uz financijska ulaganja tipa osiguranja... i naravno sredstva za podmirivanje osnovnih troškova života i poneki "luksuz" tipa tečaj, hobi, putovanje itd.). U igru ulaze i troškovi eventualnog postdiplomskog u struci, pa eventualnog MBA-a (to si valjda ovdje nitko ne može platiti bez pomoći firme), pa eventualnih drugih doškolovanja, certifikata etc. etc. etc. Na kraju, ova me priča baš nešto i ne deprimira. Znam s kakvim kartama raspolažem (neopterećena lažnim obećanjima roditelja kakvima je moj otac naveden na krive odluke). Znam kakva je situacija tu i tamo. Realna situacija. Pa i za štednju, mislim, imam talenta. Povodom Svjetskog dana štednje, a budući da trenutno i nemam nekih posebnih para koje bi štedjela, od danas štedim vrijeme. To mi je puno veći napor  |
