Duvilo moždane magle,
umrljano sjećanjem daha
na kapke očiju nesvjestice,
Stručak ljepljiva cvijeća dolazi
utišati žamor pustinjske samoće
pred vratima razuma,
šalica od bijelog papira
zadimljena,
katranskim tapeciranjem drvenog
stolca u školjku s crnim biserjem
plućnoga sjaja,
projicira jasnu sliku šimpraginih jaja.
Vutro stvoritelja sranja duha,
izgara u vječitom izvrtanju smisla,
k'o razliveni pejzaž u oku imbecila.
Olovnim prokletstvom milosrdna neba
prljava zemlja klija betonski san,
nakon koga uvijek slijedi gadan novi dan.
|