srijeda | 26.09.2007.

Strmopižđenje u provaliju (na više od jednog načina)

Ležim i razmišljam, analiziram, pretpostavljam, trkeljam. Moja horizontalna orjentacija pritom mi ništa ne pomaže pa se selim u vertikalu u pokušaju promjene na bolje. Ne mogu zaspati, dižem se iz kreveta i olakšavam teret misli na nekom mediju, poput ovog. Više puta se predomišljam oko ove teme i naposljetku ako ovo čitate znači da sam se ipak odlučio na ovaj korak, dobar/loš-vrijeme će pokazati.


Mnogo puta sam si obećao da ne ću više u svoj čušpajz stavljati gorke kapljice octa u obliku ovakvih postova, čitao sam neke prijašnje slične gorke kapljice i razmišljao o njihovoj likvidaciji i sklanjanju od oka javnosti.
Moj čušpajz je ipak navikao na lijepe pitke sastojke koji imaju određeni feel good factor.
Čupajz je tu da slavi život i njegove radosti, da mu gost urednik bude Dioniz -promicatelj vina i vinskog raspoloženja, izvršni urednik neki izmišljeni frajer koji je uvijek ali uvijek dobre volje a ne ko ja samo 98% vremena dobre volje, grafički urednik Hugh Hefner da malo to ukrasi i učini oku ugodnim proširujući pritom interesne skupine, tekstualni urednik William Shakespeare da sadržaju pridonese dozu običnom puku nerazumljive profinjenosti i nepogrešivog retro stila, uz pomoćnika Antu Tomića koji ipak mora paziti da Šejkspirova trkeljanja ne odu previše ukurac i postignu kontraefekt odvraćanja puka od čitanja ove književne institucije koju potpomažu brojna zvučna upravo nabrojana imena.
Premda su mnogi članovi moje poželjne ekipe na različite načine indisponirani, odbili su poziv tako da sam ostao sam u uređivanju bloga pa je zato takav kakav je.


Kolko mi je ljudi već reklo da čita ova trkeljanja čudo da opće priberem muda napisat i objavit bilokaj, a pogotovo da prolijem dušu i iznesem sve gej osječaje koje krijem ispod krinke konstantnog osmjeha i paravana neprestane zajebancije. Jebite se nebute srkali, trebat će jako skupi i kvalificirani psihijatar s jako lijepo uređenim uredom u elitnom dijelu grada gdje je parkiranje 800kn po minuti, u kojem prevladava atmosfera elitnog cigar kluba obloženim drvom trešnje, sjajnim mjedenim kvakama na impozantnim ulaznim vratima vješto izrezbarenim od strane najboljeg raspoloživo majstora iz najskuplje hrastovine, laserski graviranim natpisom na pločici od čistog srebra i vrlo udobnom foteljom od kože s najelegantnijih krava s najzelenijih bavarskih pašnjaka da mene prokuži tak da su svaka emocionalna trkeljanja na blogu ekvivalentna bacanjem biserja pred svinje, end šit.


Sve teme dosad obrađene ovdje na ovaj ili onaj način su zanimljive i manje/više uzbudljive, ali postoji samo jedna stvar koja mi pruža besane noći, koja mi uvijek iznova remeti duševni mir, koja neutralizira životnu euforiju, koja podsječa da sve što je lijepo nažalost kratko traje, koja uporno ukazuje da svaki dan nije nedjelja. To je razlog što sada ne snivam snom pravednika sisajuči palac i što mi jedina briga u životu nije koliko ću pritom zasliniti jastuk, nego grijem stolicu u nadi da ću ovdje iskrcati sve što me mući i nastaviti uobičajeno noćno mirovanje bez novonastalih opterećenja. Ništa osim ovoga me ne može nagnati da radim stvari koje su glupe i nerazumljive čak i po mojim standardima, a tko me pozna zna na kojoj su razini ti standardi, a vjerojatno i zna što me to tjera da radim sve te pizdarije među koje spada i ovaj post.

Da ne elaboriramo dalje, priložit ću samo pjesmu koja zbog određenih meni poznatih razloga pobuđuje lijepa sječanja



Koji je ovo kurac, kakav je ovo post,pucaj si u čvalje, uprava odlazi, oćemo nešto normalno budalo jedna višestrukoretardirana....povikaše seljaci, a i vi vjerojatno mislite isto.
Vjerujem da ću vrlo uskoro i ja gledati ovaj post i čuditi se koja sam konjusina i kaj mi je to trebalo te razmišljati o brisanju, možda ga i izbrišem kasnije, postoji mogućnost da će me uvijek nešto stegnuti pri pogledu na ovaj post i vraćanju na stanje uma koje je prevladavalo u vrijeme njegovog nastanka. Iz prijašnjih iskustva znam da će se sve kad tad pretvoriti iz neugodnosti u smijeh, ali trenutačno si to ne mogu dovoljno utuviti u bulju kako bi istisnu sve drugo.

Davno u jednoj igrici saznao sam da je ljudska koncentracija najmanja između 1 i 3 sata u noći, to je vjerojatno razlog zašto ovaj post nema glave ni repa i kaj se jaako teško snalazim među svim ovim slovima, te zašto je za čušpajz pojmove prenatrpan golemom količinom od čak 2 youtube videa, jebga, morao sam...

I za kraj snimka jednog mog strmopižđenja u provaliju koje mi se od nedavno čini jako bezazlenim, ovo drugo strmopižđenje ste upravo pročitali. Peace Out.
- 01:11 - Istovari se i ti! (5) - DRUKENZIBITE!!! - # -

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.