[ Ah, ces petites choses sales!
]
Znate što je lijepo?
Kada možete odmah s praga nanjušiti miris praznog stana i potom uzviknuti...
- Nema mi nikog kući! -
Sretni jer ste sami u tom velikom prostoru, sami da uspostavite diktaturu nad vlastitim vremenom, otklopiti slušalicu da namjernicima daje zauzet znak i utopiti umorne kapke u perjanim jastucima pod starim ručno štepanim poplunima koji još mirišu po pticama koje su se njime nekoć kitile... Sretni.
Samoća mi godi. Volim ju i grlim njene hladne zidove koji me djele od ostatka svijeta, valjam se u njenoj tišini i plandujem u miru koji mi mami blesav smješak na lice.
I dok parentalna jedinica odmače svoje kalcificirane kosti u nekom od svojih mondenih spa wellness resorta, ja koristim priliku u proglašavam to Oxa praznicima nerada i temeljito zabušavam na radnom mjestu. Dolazim i odlazim kako mi drago, baš kao u filmovima o uspješnim mladim ženama sa kliznim radnim vremenom, vrtim kazaljke sata jer sam ja živa sila... Nekad je biti mlad, sposoban i nadasve lijep čovjek jednostavno moć. Moć kojoj nema premca. Pa vam je svijet poput zrnca pijeska... Samo još jedan korak.
Bezbrižna sam. Nemam posebnih strahova. Ništa što bi graničilo sa panikom. Neke obične ljudske sitne bojazni poput svih ostalih, ali ništa alarmantno. Kao da su se planeti napokon nanizali u savršenom redu samo za mene. Plešu kao marionete u moju čast. I znate, lijepo je to. Ne željeti više, ni manje. Ne biti pohlepan niti skroman. Biti sam sa sobom na prijateljskoj nozi. Voljeti se i biti u isto vrijeme savršeno objektivan prema svojim manama, sposobnostima, navikama. Stajati na lopti u nirvani.
Nekima nebi bilo tako lijepo biti ja. Pušim, radim 16 sati na dan, ne jedem nit redovito nit pametno, komuniciram sa ljudima koji su od koristi ali ne i od druženja... Imati hladnu glavu, voditi računa o svakoj izgovorenoj riječi i praviti se da je sve pink čak i onda kad bi radije tim istim korisnim ljudima najradije zabili iglu iz svoje pomno složene frizure - nekad je prava umjestnost. Možda bi netko drugi bio obeshrabren. Mrzio svoj posao. Mrzio svoje laži. Mrzio sve i poželio odustati.
Ja baš volim svoj posao. Volim te sitne pikantne iluzije koje moram obrnuti u službu informacija. Volim kada se mogu smijuckati u Jackie O. stilu i prodavati brda magle kao najfiniji puder. Volim što mogu te gramzive, koristoljubljive gnjide iskoristiti za svoju dobit i pritom ostaviti dojam kao da sam im dala sve... A zapravo ništa.
Toliko je ljudi koji se ujutro jedva žele probuditi, ustati i pogledati u ogledlo jer je slika s vremenom postala naborana, namrgođena i očajna situacijom. Jasan mi je osjećaj nemoći i mrzovolje, bijesa pomiješanog sa žalosti zbog stanja u kojem se nalaze, pomalo mrtvi, pomalo mlohavi i uglavnom gorki. Osjećala sam se jednako u svom radnom početku. Dok nisam shvatila neke trikove. Pohvatala konce i stekla dužnike. I tad sam počela raditi s entuzijazmom. Shvatila da nije sve crno na bijelo i da je posao obojen u mnogim nijansama duginih boja. Očaj sam pretvorila u žilavost. Bijes u snagu. Mrzovolju u jačinu duha. Biti na dnu samo znači da je čitav spektar uspjeha ispred vas. Odluka je na vama. Pružiti ruku i doseći granice i prijeći ih ili ostati ponizan i gorak, neželjen. Bitno je pružiti ruke prema suncu i pustiti da vas ono ogrije. Pa čak makar i izgorili. Jer kako ćete znati, ako niste probali. Pravilo je to Majke Prirode i tko ste vi da mu se opirete!
Za početak budite drski kao ja i učinite nešto za sebe. Odskitajte. Ugasite mobitele, kompjutere, blackberryje... Udaljite se od svijeta da bi mu se približili. Oni koju vas žele će biti tu i nakon vašeg povratka. Samo ti i vrijede vašeg vremena. Zato si dajte prostora da budete sretni. Još danas!
Avant!
