Već sam jednom rekla da ne želim život jer ga ne želim živjeti. Neznam ni sama što želim, ali tako se osijećam, a osjećaji se nemogu sakriti ni da je čovjek neznam koliko hladan. Ponekad razmišljam biti lil ne biti, osijećati ili ne i prekinuti jednom jednostavnom riječju sve to, i hladno se nasmijati svemu onom što me razočaralo. Mijenjala sam toliko puta sebe samu, i mou reći da nisam ni malo zadovoljna i nimalo se ne ponosim svakim svojim smješkom, svakom suzom i svakom riječju koja je izlazila iz mojih usana koje su mnogi ljubili, a nikada nisu voljeli. Mnoge sam ljude povrijedila, iako sam uvjek nastojala biti dobar prijatelj, sada shvaćam da to zapravo nisam. Dobro je imati cilj i željeti nešto, ali ako u svemu tome povrijediš nekoga ili više njih poželiš samu sebe "zadaviti" i maknuti sa svijeta tako da više nikom ne nanosiš bol. Zašto sam tako naivna, zašto mislim da će ako ja dajem sve od sebe, da će i drugi ljudi istom mjerom vratiti i možda ćak i reći "hvala". Zašto sama sebi dozvoljavam da me drugi iskorištavaju i vrše pritisak? Glupa sam jer ne shvaćam da je sve oko mene zapravo vrlo okrutno. Neznam, ali mislim da sam razočarala samu sebe, ali opet znam da se nikada nisam prevarila u ocjenjivanju drugih ljudi ili možda jesam, a toga nisam ni svjesna? Neke osobe su me razočarale i mislim da su rijetki prijatellji oni koji te neče napustiti niti razočarati.
Odustala sam od svega što sam nekada željela, a to su ljubav, sreća i vjera u druge ljude i samu sebe. Toga više nema, jer sam ogorčena na sebe i na druge, želim samo mir i želim biti ono što sam nekad bila, ako sam bila....