Ranije ove godine, kad je Channel 4 emitirao film Martina Durkina The Great Global Warming Swindle ["Velika Prevara Globalnog Zatopljenja" - vidi kraj mog proslog posta - op. ovajonaj], zelene je copila kolektivna sikcuca padavica. Tvrdili su da Durkinov protu-zeleni, made-for-TV film sadrzi znanstvene pogreske, i stoga je “shokantno neodgovorno” od Channela 4 sto ga je prikazao.



Pa ipak danas, neki od upravo istih zelenih kolumnista i aktivista glasno brane Al Gore-ov film An Inconvenient Truth (Neugodna Istina), usprkos otkricima da on, takodjer, sadrzi znanstvene pogreske. Gore-ove greske nisu nista za zabrinuti se, tvrde oni, jer njegov film saopcava “siru istinu” o klimatskim promjenama – to jest, covjecanstvo cini da se planet zagrijava, i ako ne kontroliramo nasu pohlepu, jebali smo jeza.

Poruka ovog upadljivo dvostrukog standarda je da je okej brkati cinjenice ako je to u sluzbi Vece Istine. Ako grijesis dok pricas modernu basnu o covjekovom opasnom uticaju na okolinu, oprosteno ti je; ali ako grijesis dok kritiziras zeleni lobby, kao sto je ucinio Durkin, napada te se i prijeti cenzurom. Ukratko? Postoje “dobre lazi” i “lose lazi”. I posto Gore prica “dobre lazi” srocene da podignu svijest o klimatskim promjenama i potaknu ljude da promijene ponasanje, on zasluzuje nasu podrsku.

Ovaj Orwellijanski stav da postoji “veca istina” koja je superiorna cinjenicnim dokazima, razotkriva cenzorski impuls iza politike environmentalizma. Zeleni pisci i aktivisti cesto poziraju kao zastitnici znanstvene preciznosti, dok je u stvarnosti njihova kampanja vodjena duboko moralistickim pogledom na covjecanstvo kao opasno i destruktivno. I poput svih visokih svecenika morala, imaju snazno poremecen odnos s “istinom”.

Prije koji tjedan, Al Gore je napunio novinske naslove sirom svijeta nakon sto je dobio Nobelovu nagradu za mir, za svoje napore u borbi protiv klimatskih promjena. Ovdje u Britaniji, bio je na naslovnicama iz jos jednog razloga: odluka Visokog Suda da njegov film, An Inconvenient Truth, moze biti prikazivan u britanskim skolama samo uz pratece napomene koje objasnjavaju da neki djelovi sadrze “alarmizam i pretjerivanje”². Slucaj je dosao na sud zahvaljujuci Stewartu Dimmocku, roditelju i skolskom upravitelju iz Dovera. Dimmock se suprotstavlja planovima Britanske Vlade da distribuira kopije Gore-ovog filma svakoj srednjoj skoli u zemlji, jer film je “sentimentalna kasha” i bit ce upotrebljen za “ispiranje mozga” djece. Sudac je rekao da film “moze” biti prikazivan u skolama, pod uslovom da ucitelji skrecu paznju na njegovih “devet znanstvenih gresaka³”.

Greske su, izmedju ostaloga:

• Goreova tvrdnja da bi se porast nivoa mora od 6 metara uzrokovan topljenjem leda bilo u zapadnoj Antarktici ili Grenlandu desio “u blizoj buducnosti”. Ovo je “izrazito alarmisticki”, zakljucio je sudac, posto se opcenito smatra da ako bi se desilo takvo topljenje leda da izazove 6-metarski porast nivoa mora, to bi se desilo “nakon i tokom vise tisucljeca”, prije nego u “blizoj buducnosti”.


• Goreova tvrdnja da je nestajanje snijega na Kilimandzaru posljedica globalnog zatopljenja. Sud je ustanovio da nijedan znanstvenik nije utvrdio da je klimatska promjena uzrok ovog povlacenja.


• Goreova tvrdnja da je znanstvena studija utvrdila da se, po prvi put, polarni medvjedi utapaju jer moraju plivati “preko vecih udaljenosti – preko 60 milja - da nadju led”. Sudac je zakljucio “Jedina znanstvena studija koju je bilo koja strana uspjela predociti jest jedna koja naznacava da su se cetiri polarana medvjeda nedavno utopila usljed oluje” ⁴

Kako su okolistari, koji skacu na svaku gresku ili izraz sumnje od strane skeptika globalnog zatopljenja kao dokaz da su im “dlanovi podmazani” od strane zlih naftnih kompanija, reagirali na otkrivenja Goreovih “alarmistickih” gresaka? Govoreci prakticki “pa sta”.

Mark Lynas, autor Six Degrees: Our Future on a Hotter Planet, je pokazao umirujuce razumjevanje za Goreove greskice. Ono sto je vazno, kaze Lynas, je da Goreov film prica siru istinu o klimatskim promjenama, i stoga ne bismo trebali previse brinuti za njegove “trivijalne” greske: “Ovo su trivijalni detalji u kontekstu glavne poruke filma, koja je nedvojbeno tocna u portretiranju mainstream znanstvenog razumjevanja klimatskih promjena”. Trebali bismo pustiti Gorea na miru, kaze Lynas, jer “nista u znanosti nikad nije pouzdano” ⁵. Ovo je prilicno daleko od Lynasovog prokazivanja The Great Global Warming Swindle – Durkinove “kampanje dezinformacija i izvrtanja cinjenica … u podrsku njegovog ekstremistickog ideoloskog stava”. ⁶

Jedan klimatolog ide tako daleko da tvrdi da Goreove greske nisu u stvari greske. To se samo Gore, znate, previse trudi. “Bilo bi fer reci da Gore prezentira ekstremniju stranu spektra znanstvenog misljenja glede nekih pitanja, i implicira jace dokaze nego sto postoje glede nekih drugih. Medjutim film ipak postize izuzetno visok standard znanstvene tocnosti, i za zaljenje je sto je sudac uzrokovao medijsku oluju neispravnom upotrebom pojma ‘greska’”. ⁷


Kad dakle greska nije greska? Kad je pocinjena u ime podizanja svijesti o klimatskim promjenama, ocito. Goreova tvrdnja da ce topljenje leda uzrokovati visemetarsko podizanje mora “u blizoj buducnosti” nije greska – to je jednostavno “impliciranje jacih znanstvenih dokaza nego sto uistinu postoje”, i znak da je Gore na “zabrinutijem kraju znanstvenog misljenja”. Goreovi podrzavaci upotrebljavaju sve moguce varijante Orwellijanskog Novogovora da sakriju cinjenicu da je pobrkao neke cinjenice, i da je iznio neka prilicno zestoka pretjerivanja glede sudbine covjecanstva.

Generalni odgovor na Goreove greske je bio ovaj: mozda on jest pobrkao neke cinjenice (iliti u okolis-speaku, iznio neke snazne implikacije glede mogucnosti da su neke stvari istinite), ali paket u cjelini predstavlja “Istinu” o klimatskim promjenama. Dapace, cak je i sudac pjevao po ovoj melodiji, govoreci u svojoj presudi da je film “generalno istinit” premda sadrzi “izrazito alarmisticke” tvrdnje i predstavlja “apokalipticku viziju” buducnosti naseg zagrijavajuceg planeta. ⁸

Svatko zainteresiran za otvorenu i rigoroznu debatu trebao bi biti ozbiljno skeptican glede ideje da su cinjenice potcinjene Vecoj Istini. Pokusati natjerati ljude da slijede tvoje diktate i promjene ponasanje tako sto ih plasis “dobrim lazima” – upotrebljavajuci neistine i alarmizam da pojacas poruku koja je navodno istinita – se nekad smatralo praksom sitnih diktatora. Tiranske vlade cesto upotrebljavaju “dobre lazi” da drze ljude pod kontrolom. Sad imamo okolistare koji opravdavaju istu praksu kad se radi o podizanju svijesti o klimatskim promjenama. Ali greska nije ‘istina’, sto god Goreovi fanovi rekli.

Trebali bi poslusati rijeci Marka Twaina: “Dobra laz ce proputovati pola svijeta dok istina jos obuva cipele”. Uistinu, Goreove “dobre lazi” o topljenju Grenlandskog leda i opasnostima po snijezne medvjede su do sad prihvacene od strane mnogih tisuca ljudi koji su vidjeli njegovu Neugodnu Istinu, dok neugodne cinjenice o ovim pitanjima skupljaju prasinu u fasciklima i u Gore-friendly presudi postarijeg britanskog suca.

Recentna obrana “sustinke istine” Goreovog filma daje nam dobru sliku ekologicarskog poimanja debate, demokracije i javnosti. Usprkos svim tvrdnjama da je njihova kampanja protiv klimatskih promjena vodjena neupitnim znanstvenim cinjenicama, vise su nego voljni zazmiriti na koju gresku tu i tamo. U stvarnosti, njihova kampanja je politicka i moralisticka, bazirana na mizantropskim idejama o ljudskoj aktivnosti, i na zahtjevima za suzdrzavanjem, zakocenoscu, i preodgojem ljudskih ocekivanja i zelja. I ta kampanja upotrebljava Znanost kao lazni oblik autoriteta. Za zelene, znanost je manje o cinjenicama i dokazima, nego o natjerivanju ljudi u prihvacanje okolisne agende pomocu straha. Znanost se upotrebljava za tjeranje ljudi da prihvate politicke premise zelenog lobbyja, i za usutkivanje svakog tko kritizira zeleni lobby tako sto ih se proglasava “anti-znanstvenima”, i “denierima”. Zato cak i greske i pretjerivanja mogu postati dio Znanosti, jer u svijetu okolistara Znanost je duboko politicka kategorija.

Okolistari imaju uistinu skucen pogled na pitanje sto sacinjava “istinu”. Tretiraju istinu kao nesto sto se razotkriva javnosti od znanstvenika u laboratorijama, nesto sto ocito zeleni aktivisti tu i tamo smiju izobliciti. Ukratko, istina dolazi odozgo, i moramo joj se pokoriti. Za Spiked, istina je nesto sto se najbolje formulira u javnosti, prije nego za javnost, kroz rigoroznu i iskrenu debatu o nasim zeljama i kako ih najbolje drustvo moze zadovoljiti. Kao sto rece Stuart Mill, istina se moze utvrditi samo kroz slobodnu i iskrenu javnu debatu, i “ukoliko se istina vigorozno i iskreno ne suceljava, bit ce od vecine primljena i drzana na nacin predrasude”.

“Odozgo primljena” istina environmentalizma – da je Znanost osudila covjecanstvo kao kugu na planeti i da moramo okajati nase grijehe smanjivanjem emisija ugljika i usporavanjem razvoja – je jedva ista vise od predrasude. I beskompromisna demokraticna debata o okolisu, u kojoj niti Goreov niti Durkinov film, kakve god njihove greske, nece biti cenzuriran, mogla bi pomoci da se razotkriju otrovne predrasude iza istine o klimatskim promjenama.

Brendan O’Neill is editor of Spiked

REFERENCES:
1) See ‘Apocalypse my arse’, by Brendan O’Neill
(2) Al Gore’s inconvenient judgement, The Times (London), 11 October 2007
(3) Al Gore’s inconvenient judgement, The Times (London), 11 October 2007
(4) Gore climate film’s ‘nine errors’, BBC News, 11 October 2007
(5) The truth will out, Comment Is Free, 11 October 2007
(6) Scientists move against Channel 4 Swindle, Mark Lynas’s blog, 25 April 2007
(7) Al Gore versus Mr Justice Barton: a personal evaluation, John Shepherd, Medialens, 12 October 2007
(8) Al Gore’s inconvenient judgement, The Times (London), 11 October 2007