|
Bilo je vlažno, pastelno jutro. Poneka kap kišice na brodskom staklu. Unutra je zrak stajao, vonjao na naftu. U Puntarskoj dragi, more je bilo mirno, po površini su se vidjele samo namreškane brazde kako plove u istom smjeru, kao riječna struja. Izašao sam na pramac i promotrio otočić ispred nas. Kako se gajeta približavala, sve se više razotkrivao. Otočić su s obje strane obrubljivale hrapave gromače bez žala i gusta, čupava šuma iz koje je stršio crkveni zvonik. Dok je brod polako prilazio dugoj rivi, promatrao sam samostan na hridini. Izdaleka se vidjelo da je riječ o plemenitu mjestu.
Toni, vlasnik broda s kojim smo zaplovili iz oko 800 metara udaljenog Punta, sad je zašijao i krmu priljubio gatu. Iskočio je iz gajete, povukao sebi tanki konop pa cimu prebacio preko kamene kolone. Izašli smo s broda i osvrnuli se uokolo. Turističke grupe najavljene za to jutro još se nisu bile iskrcale, nitko nije škljocao fotoaparatima. Pristanište je bilo prazno i na njemu nas je dočekao tek sveti Franjo. Svetac je stajao izliven u bronci na betonskom gatu i rukom gladio vuka. Zvijer ga je gledala kao što ozareno dijete gleda majku. To je čest ikonografski prikaz osnivača franjevačkog reda. Govorio je o tome kako čovjek mora ukrotiti vuka u vlastitoj koži kako bi u drugima mogao vidjeti braću. Stajao sam pred svecem zureći šutke u pripitomljenog vuka.
"Hvaljen Isus i Marija", pozdravio nas je fratar što se odnekud naglo stvorio. "Dobro došli na Košljun." Blagost u njegovu glasu učinila je susret nekako lakšim, prirodnijim. Kao da nas je odmah prihvatio u svoje redove. "Ja sam padre Klement Sršen, gvardijan našeg samostana", rekao je i raširio ruke. "Izvolite, samo naprijed." Žurnim koracima krenuli smo zajedno stazom koja je vodila u samostan iz 1447. godine – u malu franjevačku republiku opkoljenu morem. "Samo nas je četvero ovdje", reče gvardijan da razbije tišinu. "To je jedan od najmanjih sastava u povijesti našeg otoka. Eto, čak je i nama fratrima život postao stresan. Posla je u samostanu, po Krku i okolici mnogo, a nas malo i nismo više u snazi."
Odavno je svijet uočio vrijednost tog otočića pa je proteklih godina zajednica zbila redove, saniralo se krovište crkve, obnovio maslinik. Ljudi sve češće organizirano dolaze na duhovne vježbe, valja ih smjestiti i pogostiti, posla samostanskim kuharicama ne nedostaje. Pojačalo se i zanimanje za vjenčanja na Košljunu. Stalno se blagoslivljaju nove brodice, u klaustru samostana odvijaju se prigodne promocije i koncerti. Kad se povuče crta, za samostanske prilike stvari su tu prilično žive. Valjda sve to ide lančano. U svijetu u kojem je toliko strasti, neprijateljstava, boli i žrtava, ljudi žele vidjeti da negdje postoji i neko utočište od svega toga. Zato i odlaze u oaze mira poput Košljuna...
|
