|
U ponoć se grad pretvara u sjajnu mrežu svjetla koja uključuje pozlaćenu kupolu Katedrale Krista Spasitelja, staljinistički užas od hotela Ukrajina i tamne meandre rijeke Moskve. Nizvodno svjetla novogradnje na kojoj se radi 24 sata na dan vise u zraku, dok se čelik i beton gube u tami. Dnevna je buka nestala. Noć donosi jasniji pogled, a svjetla ocrtavaju obrise budućnosti.
Na Vorobevy gory (“vrapčevim brdima”), međutim, sve su oči uprte u neslužbenu motociklističku utrku: japanski strojevi sjajni poput igračaka, tvrdi ruski vostoci, čudovišni ducatiji, harleyji s ispušnim cijevima od uglačanog kroma. Stotine motociklista i obožavatelja tiskaju se na vidikovcu kako bi promatrali strojeve koji na startu poziraju nehajno poput filmskih zvijezda. Jednom harleyju bilo je dovoljno da samo pročisti grlo pa da uzbudi gomilu.
Neki su motocikli bili toliko izmijenjeni da je bilo teško odrediti od kojeg su modela potekli. Jedan ural, motocikl koji inače prevozi vreće krumpira u bočnoj prikolici, pretvoren je u sjajnoga crnog grabežljivca načičkanog raketama i strojnicama. No kako su cijevi strojnica u stvari bile noge stolca te kako je upravljač načinjen od štaka, učinak je prije bio teatralan nego prijeteći. Usprkos koži i zakovicama, isto bi se moglo reći i za vozače. Jednog grmalja s maramom na obrijanoj glavi upitao sam čime se bavi danju. “Spavam,” zarežao je.
Na što je njegova djevojka dodala: “Fievel je računalni programer.”
Štreber danju, bandit noću.
Tu je bio i moj prijatelj Saša. On govori tako tiho da djeluje sramežljivo, iako je zapravo detektiv iz odjela za ubojstva koji važe svoje riječi. U vojsci se natjecao u biatlonu, skijaškom trčanju s puškom na ramenu u kojem natjecatelj staje i puca u metu dok mu srce lupa o rebra. Saša je zadržao smirenost biatlonca.
Upoznali smo se prije mnogo godina u jednom irskom baru u Moskvi. Moja vrlo inteligentna kolegica Ljuba i ja slavili smo završetak dvotjednog terenskog istraživanja za jedan od mojih romana. Saša je upravo bio izvukao neke mrtve mafijaše iz močvare i nije mu bilo do literarnih junaka. Sad kad se oženio Ljubom, prisiljen je trpjeti moja neprestana pitanja, iako gunđa da bi moj istražitelj Renko trebao biti običan detektiv poput njega.
Na aveniji je započela utrka. Natjecatelji su se načas mogli ugledati između promatrača u prvim redovima; manji motori ubrzavali su uz cvilež, dok su “teškaši” stvarali buku od koje je podrhtavalo tlo. Cilj nije bio definiran – zaustavljali bi se nakon stotinjak metara ili vozili sve do Sadovoe koljca (“vrtnog prstena”), kružne ceste oko središta Moskve, gdje motocikli mogu potegnuti i do 190 kilometara na sat, ovisno o prometu. Tu se odvijaju i utrke automobila, odnosno odvijale su se dok ih policija nije zabranila nakon što je na YouTubeu bila objavljena snimka vozača koji jure po Sadovoe koljcu brzinom triput većom od dopuštene.
Motorist u podstavljenom kožnom kombinezonu – koji je više iskazivao životni stil vlasnika nego što je služio kao zaštita – zajahao je kawasaki od možda 750 kubika. Otkud bih ja znao? Moje se iskustvo svodilo na vožnju vespom od Rima do juga Španjolske. Zabrinuo sam se kad sam ugledao kako na stražnje sjedalo skače tinejdžerica koja je na sebi nosila malo što osim kacige. Čim se čvrsto uhvatila, njih dvoje poletješe prema trkalištu. Djevojka se činila tako krhkom da sam morao upitati: tko je tu odgovoran? Gdje je policija?
Saša pokaže prema skupini policajaca koji su sramežljivo stajali po strani.
“To je izvan njihovog nadzora.”
Motori krenuše sa startne linije. Za nekoliko sekundi vidjela su se još samo stražnja svjetla u daljini.
U ponoć se grad pretvara u sjajnu mrežu svjetla koja uključuje pozlaćenu kupolu Katedrale Krista Spasitelja, staljinistički užas od hotela Ukrajina i tamne meandre rijeke Moskve. Nizvodno svjetla novogradnje na kojoj se radi 24 sata na dan vise u zraku, dok se čelik i beton gube u tami. Dnevna je buka nestala. Noć donosi jasniji pogled, a svjetla ocrtavaju obrise budućnosti.
Na Vorobevy gory (“vrapčevim brdima”), međutim, sve su oči uprte u neslužbenu motociklističku utrku: japanski strojevi sjajni poput igračaka, tvrdi ruski vostoci, čudovišni ducatiji, harleyji s ispušnim cijevima od uglačanog kroma. Stotine motociklista i obožavatelja tiskaju se na vidikovcu kako bi promatrali strojeve koji na startu poziraju nehajno poput filmskih zvijezda. Jednom harleyju bilo je dovoljno da samo pročisti grlo pa da uzbudi gomilu.
Neki su motocikli bili toliko izmijenjeni da je bilo teško odrediti od kojeg su modela potekli. Jedan ural, motocikl koji inače prevozi vreće krumpira u bočnoj prikolici, pretvoren je u sjajnoga crnog grabežljivca načičkanog raketama i strojnicama. No kako su cijevi strojnica u stvari bile noge stolca te kako je upravljač načinjen od štaka, učinak je prije bio teatralan nego prijeteći. Usprkos koži i zakovicama, isto bi se moglo reći i za vozače. Jednog grmalja s maramom na obrijanoj glavi upitao sam čime se bavi danju. “Spavam,” zarežao je.
Na što je njegova djevojka dodala: “Fievel je računalni programer.”
Štreber danju, bandit noću.
Tu je bio i moj prijatelj Saša. On govori tako tiho da djeluje sramežljivo, iako je zapravo detektiv iz odjela za ubojstva koji važe svoje riječi. U vojsci se natjecao u biatlonu, skijaškom trčanju s puškom na ramenu u kojem natjecatelj staje i puca u metu dok mu srce lupa o rebra. Saša je zadržao smirenost biatlonca.
Upoznali smo se prije mnogo godina u jednom irskom baru u Moskvi. Moja vrlo inteligentna kolegica Ljuba i ja slavili smo završetak dvotjednog terenskog istraživanja za jedan od mojih romana. Saša je upravo bio izvukao neke mrtve mafijaše iz močvare i nije mu bilo do literarnih junaka. Sad kad se oženio Ljubom, prisiljen je trpjeti moja neprestana pitanja, iako gunđa da bi moj istražitelj Renko trebao biti običan detektiv poput njega.
Na aveniji je započela utrka. Natjecatelji su se načas mogli ugledati između promatrača u prvim redovima; manji motori ubrzavali su uz cvilež, dok su “teškaši” stvarali buku od koje je podrhtavalo tlo. Cilj nije bio definiran – zaustavljali bi se nakon stotinjak metara ili vozili sve do Sadovoe koljca (“vrtnog prstena”), kružne ceste oko središta Moskve, gdje motocikli mogu potegnuti i do 190 kilometara na sat, ovisno o prometu. Tu se odvijaju i utrke automobila, odnosno odvijale su se dok ih policija nije zabranila nakon što je na YouTubeu bila objavljena snimka vozača koji jure po Sadovoe koljcu brzinom triput većom od dopuštene.
Motorist u podstavljenom kožnom kombinezonu – koji je više iskazivao životni stil vlasnika nego što je služio kao zaštita – zajahao je kawasaki od možda 750 kubika. Otkud bih ja znao? Moje se iskustvo svodilo na vožnju vespom od Rima do juga Španjolske. Zabrinuo sam se kad sam ugledao kako na stražnje sjedalo skače tinejdžerica koja je na sebi nosila malo što osim kacige. Čim se čvrsto uhvatila, njih dvoje poletješe prema trkalištu. Djevojka se činila tako krhkom da sam morao upitati: tko je tu odgovoran? Gdje je policija?
Saša pokaže prema skupini policajaca koji su sramežljivo stajali po strani.
“To je izvan njihovog nadzora.”
Motori krenuše sa startne linije. Za nekoliko sekundi vidjela su se još samo stražnja svjetla u daljini...
|
