|
Živciraju me slike sa svadbi. Uvijek iste poze, iste fotke, isti stil bez imalo mašte. Ona se krevelji sjedeći na krevetu i čekajući mladoženju. On se krevelji dok mu kum namješta kravatu. Oni se krevelje i skaču u zrak od sreće... i mislim si, jeste li retardirani ili koji jebeni kurac? Zapravo, živciraju me svadbe sa djecom. Na svim slikama ista scena - mlada pleše na nečijim mladunčetom zaljubljeno gledajući u to derište onim "jedva čekam da me noćas oplodi moj mužjak" pogledom. I sva sjaji, i vrti to mladunče glumeći kako se ludo zabavlja pogledavajući svako malo mladoženju ne bi li dotični primjetio kako će ona biti diiiivna majka njihovih pomladaka... Povremeno se zaplešu mini kola gdje se njih četiri uhvate u krug izvođeći krajnje jednostavne i poluretardirane pokrete obavezno u jednom trenutku uključujući to isto mladunče pokazujući koliko tolerancije će mlada imati i za svoj budući pomladak.... I živciraju me svadbe sa programima. Hoću plesati, jesti i piti. Točka. Ne zanima me pantomima, nisam u cirkusu. Ne zanimaju me slike mladenaca od dana prvog do današnjeg, iako shvaćam poantu - pola gostiju ionako ni ne poznaje mladence pa je to prikladni trenutak da nadoknade propušteno. Ne želim gledati unajmljeni plesni par kako pleše, ne gleda mi se mađioničar, ne zanimaju me iznenađenja. Hrana - cuga - ples. Hvala lijepa. Izgleda da zaista nemam više živaca za svadbe... |
