|
Da, bila je prvoaprilska šala, ali ne bi se ostvario cilj da sam vam odmah rekla. Iako sam puno puta pomišljala na zatvaranje bloga, i dalje me na neki način vuče. Šoping. Prije cca 3 godine u jednoj povećoj trgovini sportske opreme u Ilici. Cilj - donji dio trenirke ili uske hlače za fitness. Penjem se na prvi kat i kopam po različitim modelima crne boje - jebeš ga, ide uz sve. Prilazi mi prodavač i pita me jel mi može kako pomoći. I dobro, kažem mu da tražim donji dio trenirke il' sl. za fitness crne boje ( unatoč činjenici da me samim svojim pitanjem isfrustrirao ) na što me on pogleda kao da sam poludjela, pokaže prstom na tu istu robu koju sam gledala prije nego je on došao i nadrkano mi kaže: "pa eto, to je to". Okrene se onak' s kurca i ode. Nije mi jasno. Ako nešto gledam i NISAM ga tražila pomoć, koji kurac se on ima meni uopće obraćati?! Samo će postići suprotno - kupit ću traženo negdje drugdje. Ako je već i mislio pomoći i imao mi muda prići onda neka barem odglumi ljubaznost. To nije jedini primjer ali mi je najviše ostao u sjećanju. A što je najironičnije, ja sam obučena u sportsku odjeću u sportskoj trgovini dobila takav tretman, dok su ženi pored mene u štiklicama guzicu lizali uvjereni da će na njoj zaraditi šolde. Da, otišla je praznih ruku a ja sam kupila što sam tražila. I vratila se u tu trgovinu još x puta i svaki put vidjela sve bahatije i arogantnije prodavače. Više ne idem tamo, sad sam naučila pravit se gluha u koju god trgovinu ušla, jeb' ga, ak imaju dobru odjeću... |
