Svaki put optimistično pogledam curicu/dječaka i njihovu stariju sestru kako je/ga vodi za ruku u šetnju. Otkud ta pozitiva, zašto sam tako često uvjerena u nešto što uopće nije, pa ne vidim da se radi o majci i njezinom djetetu? Otkad je "in" brak?! Sve mlađe djevojke doslovno jure u bračni i obiteljski život ne bi li im pobjegao "zadnji" vlak. Isuse..... Pa se zapitam šta je toj mladoj djevojci koja je jedva punoljetna a ima prsten na ruci i gura kolica, zar smo toliko prokleto ljubomorna i posesivna rasa da moramo doslovno nekoga zarobiti iz nekakve naše nesigurnosti? Pa šta ako: nađe bolju, ostavi me, ja se udebljam, ode s prijateljima van a ja ne znam gdje je... jebe mi se. Jesam li ja luda zbog "jebe mi se" razmišljanja? Zar nitko na ovome svijetu nema povjerenja u ono drugo? Uostalom, prevarit me može kad god, gdje god, pa čemu se onda zamarati time i razbijati glavu o zid. Ili bih trebala prvog koji naiđe prejebat djetetom ( njegovim il tuđim - svejedno ) i oduzet mu i najmanji komadić slobode? Ne kužim...
|
