Stalno si predbacujem da u nečemu nisam dobra. Zapravo da u ničemu ne valjam. I imam jebeni osjećaj da uvijek moram svima biti na raspolaganju, spremna za saslušati, pomoći pa makar sebe radi toga zapostavila i sjebala. Perfekcionist. Najgore je što su se ljudi toliko na to navikli da me često osuđuju kad nemam vremena i snage. Pa mi seru kako su drugi bolji ( indirektno, naravno ) ili sebe dižu u nebesa po tipu " ja mogu a ti ne ". A kad im se na to usmjeri pažnja ispada da haluciniram. Dosjetljivi su ljudi sa manjkom samopouzdanja i lošim životom kojeg ne žele promjeniti jer je lakše biti u ulozi patnika. A meni se ne da slušati iznova žalopojke tromih, neaktivnih ljudi. Jebiga, hrabrost ih jebe, nema se muda. I svejedno slušam jer moram brinuti o svima, moram se nositi s tuđim problemima, ali šutim. Govoriti u prazno ne vrijedi.
|
