17.07.2022., nedjelja
JE LI MLETAČKA REPUBLIKA KRIVA ŠTO OTOK PAG NIJE POŠUMLJEN?
 Mletačka Republika je prestala postojati 12. svibnja 1797. godine, nakon što je Napoleon Bonaparte osvojio Veneciju. Od 1797. godine do kraja 20. stoljeća prošlo je preko 200 godina. Dakle, Pag nije u sastavu Mletačke Republike više od dva stoljeća, a otok je, svejedno, u najvećem dijelu prekriven kamenjarom. Da su, na primjer, Mlečani i posjekli sve šume na Pagu, u protekla dva stoljeća moglo se posaditi na stotine novih šuma ili ih obnoviti na područjima na kojima su se nekada nalazile. U 200 godina otok Pag je mogao biti pošumljen od Fortice do Luna, što potvrđuju i enciklopedijski izvori o brzini rasta pojedinih stabala. Tako, na primjer, bor za petnaest godina naraste do visine od tri metra. Hrast za dvadeset godina naraste do visine od sedam metara. Crnika za sedam godina dosegne visinu od tri metra. Što govore ti podaci? Da se, nakon pada Mletačke Republike 1797. godine, na otoku posadilo samo tisuću borova, tisuću hrastova i tisuću stabala crnike, danas bi to bila šuma impozantne veličine. Bila bi to šuma za divljenje. Međutim, više od dva stoljeća nakon pada Mletačke Republike na Pagu nije nastala niti jedna nova šuma. Dapače, nestale su neke koje su ostale i nakon pada Mletačke Republike, kao na primjer šuma na zapadnoj strani sv. Vida, na Modestu i na središnjem dijelu otoka. No, što je sa šumama koje su posađene u 20. stoljeću? Prema dokumentima SO Pag i SSOH-Pag, sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća na Pagu je organizirano nekoliko tzv. dobrovoljnih radnih akcija sadnje borova i crnike u kojima su, uz građane, sudjelovali i učenici osnovne i srednje škole. Uz to, u Pagu je, s ciljem pošumljavanja otoka, održana i velika, republička ORA (Omladinska radna akcija) u kojoj je sudjelovalo nekoliko stotina mladih iz cijele Hrvatske. Sudionici ORA-e su bili smješteni u zgradi osnovne škole i svakodnevno su odlazili na teren i u tlo postavljali sadnice borova. Samo za vrijeme ORA-e na Pagu je posađeno oko 10. 000 sadnica borova. U izvješću kojeg je Komisija, sastavljena od stručnjaka-savjetnika s ORA-e dostavila SO Pag, navodi se kako se oko 90 posto sadnica „dobro uhvatilo u tlo i uspešno raste“. Međutim, od te goleme količine stabala nije ostalo gotovo ništa. U drugoj polovici 20. stoljeća, na Pagu je, u akcijama pošumljavanja, posađeno na tisuće sadnica borova, hrasta i crnike. Usprkos tome, nije nastala niti jedna nova šuma. Gotovo sve što je posađeno, nekim čudom je nestalo. Stoljećima su šume, kao i sol, bile neophodne za preživljavanje stanovništva. Drva su služila za ogrjev, za izgradnju trgovačkih i putničkih jedrenjaka, ribarskih brodova, galija, za gradnju kuća ili dijelova kuća, za izgradnju gospodarskih zgrada, za izradu namještaja, prozora, vrata, greda, za izradu čaša, zdjela, kaca, bačvi, ostiju, vesala, jarbola, kormila, krošni i brojnih drugih predmeta. Do kraja 19. stoljeća u paškim kućama je gotovo sve što se svakodnevno koristilo bilo napravljeno od drva. Konačno, ni solana se nije mogla održavati bez velike količine drvene građe. Svakog proljeća u solanu se dovozilo na stotine kubičnih metara debala od kojih su se izrađivale daske za arđine, za mostiće uz bazene soli, za popravke solanskih jedrenjaka, za održavanje krovnih konstrukcija u skladištima soli i slično. Održavanje šuma bilo je pitanje opstanka. Do početka 20. stoljeća, kada je počeo organizirani dovoz drva na Pag s kopna, bez šume se život na otoku nije mogao zamisliti. Pažani su svoje šume dobro čuvali, a Statut općine paške iz 1443. godine, kao i drugi povijesni dokumenti, dokazuje kako je Mletačka Republika pomagala Pagu u zaštiti šuma. To je posve oprečno tvrdnji kako su Mlečani sjekli paške šume. Pod snažnim utjecajem Mletačke Republike, paške vlasti su od 14. do 18. stoljeća donosile planove za obnavljanje šuma i stroge kaznene odredbe za nezakonitu sječu šuma. Pitanje je zašto bi Mletačka Republika sjekla šume na udaljenim brdskim područjima Paga kada je za takav poduhvat trebalo organizirati skup i rizičan prijevoz brodovima? Ipak, ključno pitanje je zašto bi se Mletačka Republika uopće zamarala sječom šuma na otoku Pagu kada je na svojem kopnenom području, osobito sjeverno i sjeverozapadno od Venecije, imala golema šumska područja s kvalitetnim stablima. Na koje se povijesne dokumente pozivaju oni koji tvrde kako su Mlečani sjekli šume na Pagu? Zanimljivo je da se takvi izvori ne navode. Kako je, ali i zašto, nastala teorija po kojoj su Mlečani sjekli šume na Pagu? Po dostupnim povijesnim dokumentima, ta teorija je nastala iz neznanstvenih, ideoloških razloga. U jednom razdoblju paške prošlosti, poslije 1945. godine, politika je nalagala zatiranje bogate ostavštine Mletačke Republike u Pagu i širenje mržnje prema svemu što je povezano s Mletačkom Republikom. U Pagu je uništeno ili uklonjeno gotovo sve što je podsjećalo na Mletačku Republiku. S pročelja Zborne crkve Marijinog Uznesenja je skinut kip krilatog lava Bazilike sv. Marka u Veneciji, najpoznatiji simbol Mletačke Republike. Reljef krilatog lava je uništen i na portalu nad vratima atrija Kneževog dvora u Veloj ulici, jednom od najvrijednijih djela kamene plastike u Dalmaciji. Reljef krilatog lava je uklonjen i s pročelja istočnog krila Kneževog dvora na pjaci. Uz reljefe krilatog lava, uništeni su mnogi portali na pročeljima obiteljskih kuća i natpisi na kamenim ovratnicima, jer sve je to podsjećalo na Mletačku Republiku. U takvom političkom ozračju je stvorena teorija, temeljena na ideologiji, a ne na povijesnoj istini, kako je Mletačka Republika posjekla šume na Pagu. Povijesni dokumenti i sve ono što se događalo sa šumama i pošumljavanjem na Pagu u proteklih više od 200 godina dokazuje kako Mletačka Republike ne može biti kriva što Pag nije pošumljen. U Pagu je uništeno mnogo toga što je Pag baštinio od Mletačke Republike. Ali, ipak nije sve uništeno. Mnogo toga što je u Pag došlo iz Mletačke Republike (Venecije) ili što je Pag povezivalo s Venecijom, nije se moglo uništiti, a to što se nije moglo uništiti, s vremenom je postalo dio svakodnevnice Paga i tako je ostalo do danas. To su karneval, narodna nošnja, paška čipka, merlići, peružini, baškotini, pandešpanj, kolacići, rožoj, travarica i konačno, to je srednjovjekovna jezgra Paga, projektirana u Veneciji i izgrađena u zlatnom dobu Mletačke Republike i grada Paga. Josip Portada |
JE LI PAG DOBIO IME PO LATINSKOJ RIJEČI PAGUS ILI PO GRČKOJ RIJEČI PEGE?
 Zanimljivo je kako su povjesničari, kao besprijekorno točne, prihvatili druge navode u Ruićevom golemom radu, a uporno su osporavali (i osporavaju) samo tu jednu jedinu. Svaki će znanstvenik reći kako je za bilo kakvu tvrdnju potreban dokaz i to je točno. Znanost se i temelji isključivo na dokazima. No, što dokazuje kako je Pag dobio ime po latinskoj riječi pagus? Uglavnom ništa! U doba Rima pagus je bio pravni pojam i označavao je najmanju administrativnu jedinicu. Naziv pagus u drugim oblicima, a osobito u obliku pag, je također pravni pojam i koristio se za označavanje „granice udjela u posjedu“. Pravni pojmovi pagus i pag su se pisali malim početnim slovom jer se radi o definiciji područja i posjedovnog statusa, a ne o nazivu nekog konkretnog naselja. U znanstvenoj literaturi se najčešće navodi kako je Pag dobio naziv po latinskoj riječi pagus kako bi se naglasila razlika od castruma Kisse. Takvo objašnjenje ravno je nikakvom objašnjenju. U 10. stoljeću, kada se Pag prvi puta spominje u povijesnim dokumentima, Rima odavno nije bilo. Zašto bi onda Pag dobio ime po latinskoj riječi? Naselja Kissa, Novalja i Povljana su postojala u doba Rima i normalno je što su nazvana latinskim nazivima. No, naselja Vlašići, Miškovići, Stara vas i Vrčići očigledno nisu dobila naziv po nekoj latinskoj riječi. Zašto bi onda Pag dobio naziv po latinskoj riječi? Dapače, ako bi se prihvatila tvrdnja kako je Pag dobio naziv po latinskoj riječi pagus, prihvatilo bi se i činjenicu kako Pag uopće nije imao ime. Je li takvo što moguće? Da, moguće je. Sva naselja imaju neko ime, a ime naselja i vrsta naselja nisu ni s čim povezani. Vrste naselja određuju se po raznim kriterijima, a uglavnom postoje sela i gradovi. Ako je Pag bio pagus-selo, zašto bi se tako i nazvao? Zašto to selo nije imalo naziv? Postojala su, (i postoje), brojna sela (neki od njih su postali gradovi) kojima je odrednica vrste naselja ukomponirana u naziv. Na primjer, Divoselo, Staroselo, Dugo Selo i slično. Ne postoji selo koje se zove Selo niti grad koji se naziva Grad. Može se samo zamisliti kakva bi zbrka nastala u raznim pravnim dokumentima, darovnicama, oporukama i slično, da je Pag doista dobio naziv od latinske riječi pagus-selo. Kakvog bi smisla, na primjer, imao opis u nekoj darovnici: „Vinograd se nalazi sa sjeverne strane sela“ ili „Vinograd se nalazi južno od sela“? U tumačenju darovnice ili oporuke s takvim navodom moralo bi se postaviti pitanje: Kojeg sela? Davanje naziva doslovno svakom području, uvali, zaljevu, dragi, lokvi, bari, jezeru, a osobito selu i gradu, imalo je dubokog smisla. Na Pagu je katastar uveden 1800. godine i od tada se u javnim ispravama položaj zemljišta (i zgrada) u prostoru određuje brojem zemljišne čestice. No, to tada se položaj u prostoru uglavnom određivao prema nazivima sela i gradova ili po toponimima. Selo bez naziva samo po sebi ne bi imalo nikakvog smisla, kao ni čovjek bez imena. Selo (pagus) bez imena, je zajednička imenica iz skupine srednjeg roda. Nije, dakle, vlastita imenica. Riječ pege, prevedena na hrvatski jezik, znači izvor, više izvora. U konačnom, od toga je nastala vlastita imenica Vodice. Zanimljivo je što se jedan dio grada Paga i danas naziva Vodice. Nije li to još jedan dokaz kako je Ruić u pravu? Jedan znanstvenik je, za boravka u Starom gradu, rekao: „U redu, pretpostavimo da Pag nije dobio naziv po riječi pagus. No, u tom slučaju treba pronaći neko drugo rješenje za porijeklo imena Pag.“ Slično je na predavanju u Pagu rekla i jedna povjesničarka. „Pag možda i nije dobio naziv od latinske riječi pagus, ali nije dobio ni po grčkoj riječi pege.“ Nije li moguće povezivanje Paga s antičkom Grčkom zapravo ključan problem u etimološkom tumačenju imenice Pag? Jer, ako bi se prihvatila tvrdnja M. L. Ruića kako je Pag dobio naziv po grčkoj riječi pege moralo bi se prihvatiti i to da je Pag, u jednom povijesnom razdoblju, bio pod utjecajem antičke Grčke ili čak, na neki način, njezin dio. A to je, po svemu sudeći, neprihvatljivo. Stječe se dojam kako nije toliko važno utvrditi kako je Pag dobio naziv, nego je važnije ustvrditi kako Pag nije dobio naziv po grčkoj riječi pege. Ruić, eto, ne smije biti u pravu. Zašto je to tako? Odgovor je jednostavan. Ako bi se prihvatila Ruićeva tvrdnja kako je Pag dobio naziv po grčkoj riječi pege, moralo bi se prihvatiti i to da Pag nije nastao u 10. stoljeću, kako se uporno tvrdi, nego puno ranije. To bi zapravo značilo kako je Pag nastao u doba antičke Grčke. I da su ga utemeljili Grci. Baš kao što navodi Ruić. No, to je već ozbiljno klizak teren kojim se ne smije ili ne želi krenuti... Josip Portada |
LEGENDA ILI ISTINA: PAG JE 1. 770. GOD. PR. N. E. UTEMELJIO ANTENORE, A CASKU SU, ČETRDESET GODINA PRIJE, UTEMELJILI GRCI
 Otok Pag su u 2. tisućljeću pr. n. e. naselili Grci koji su izgradili Casku i Pag. Caska je utemeljena 1810. godine pr. ne. ere, a Pag 1. 770. godine pr. n. ere. Pag je dobio naziv po grčkoj riječi pege koja znači izvor, a ne po latinskog riječi pagus, koja znači selo. To su tvrdnje koje su iznijeli brojni grčki, rimski i hrvatski povjesničari, a koje suvremeni povjesničari odbacuju. Razlog za odbacivanje tih tvrdnji je nedostatak arheoloških dokaza. Na Pagu je pronađena nadgrobna ploča s grčkim natpisom, a postoje i toponimi koji upućuju na prisutnost Grka na otoku Pagu, međutim arheolozi smatraju kako to nije dovoljno za potvrđivanje navoda o naseljavanju Grka na Pagu. Službeno, Caska je nastala u 1. stoljeću, a Pag je nastao u 10. stoljeću. No, nemoguće je zanemariti navode o Pagu kao otoku kojeg su prije četiri tisuće godina naselili Grci. Grčki povjesničar i filozof Strabon (1. st. pr. n. e.) navodi kako je otok Pag pripadao Japidiji, zemlji koja se nalazila od rijeke Raše do Zrmanje, a na Pagu su živjeli Kolki. Kolke spominje i Apolodor (2. st. pr. n. e.), grčki učenjak i matematičar. U svojem djelu „Kronika“ Apolodor navodi kako su Kolki krenuli u potjeru za Argonautima te su naselili Kvarnerske otoke, a na Pagu su izgradili Casku. Marko Lauro Ruić (1736.-1808.), doktor civilnog i kanonskog prava i povjesničar, u djelu „Delle riflessioni storiche“ navodi kako su Kolki na dnu velikog Euripa (zaljeva), izgradili Casku koja se sa sjeverne strane otoka protezala u dolinu gdje je završavala u zaljevu Stare Novalje prema Rabu. S dolaskom Kolka i s izgradnjom Caske završeno je prvo doseljavanje Grka na otok Pag. Drugo doseljavanje se dogodilo oko pola stoljeća kasnije, a tada je izgrađen grad Pag. Talijanski povjesničar Marco Antonio Sabellico (1436.-1506.) navodi kako su na Kvarner došli Trojanci na čelu s Antenoreom i na Pagu su 1. 770. godine pr. n. e. podigli grad. Prema Ruiću, to je bio Pag. Antenore je 1184. godine pr. n. e. utemeljio talijanski grad Padovu, gdje ga se kao takvog i slavi, a smatra se da je utemeljio i Veneciju. Pag je, navodi Ruić, utemeljen četrdeset godina nakon Caske. Ruić navodi kako se, u vrijeme dok su u Pagu živjeli pripadnici Kolonije trojanske, mrtve pokopalo u blizini naselja, na Zametu. Područje južno od Starog grada i danas se tako naziva i na njemu se nalaze brojni grobovi. Neki povjesničari navode kako se u blizini Starog grada nalaze ostaci megalitskih temelja. Gotovo svako novo arheološko istraživanje na Pagu donese nešto novo što mijenja poznatu povijest Paga. Donedavno se smatralo kako je Caska bila malo, beznačajno naselje, no istraživanja su potvrdila kako je to bio velik grad. Donedavno se osporavalo postojanje većih naselja na južnom dijelu otoka Paga, a na otočiću Veliki Sikavac kod Vlašića pronađeni su ostaci naselja i utvrda, pravi grad. Istraživanja će potvrditi jesu li Strabon, Apolodor, Ruić i drugi bili u pravu ili su navodi kako su prije četiri tisuće godina na Pag došli Grci samo legenda. Autor: Josip Portada |
