Osvrt na realnost

Neizmjerno sam sretna posljednjih dana. Naime, ponovno sam otkrila da su moji osjećaji iskreni i moja želja za njim čista i snažna kao nikada niti jedna želja koju sam osjetila. Snaga mojih osjećaja daje mi snagu za novi dan, za nove odluke, za osmjeh na licu. Shvatlia sam da čak niti nije potrebno da bude pored, da nije potrebno da mi govori kako me voli. Više se ne ubijam pitajući se voli, ne voli i sl. Ja ga osjećam. I kroz svoje ga osjećaje doživljavam, i doživljavam njegovu ljubav. Drugima će to možda zvučati čudno. I meni bi prije nekoliko mjeseci. Ali, nikada nisam voljela ovako i bojim se da mnogi nisu tako da neće shvatiti. Nadam se da će vam se desiti. Ako to osjetite dobit ćete sasvim novi smisao... najjači od svih.

Danas je dan zaljubljenih. Meni sasvim običan dan. Nikada mi nije predstavljao ljubav, i kada sam bila sretno zaljubljena. Ljubav je ionako bezvremenska i bezprostorna, nisu joj bitni dani... samo onaj beztežinski međuprostor u koji upadne zaljubljena duša. Danas se ne osjećam niti više usamljenom niti više zaljubljenom nego inaće. I volim ga. Baš kao što ga volim svaki dan. I mrzim ga. Baš kao što ga i mrzim svaki dan. I nemam snage da se oduprem. Niti jedan dan. Moje ga biće osjeća kao da je tu. A duša propada protiv moje volje. Želim ga jako, toliko da sve mislim kako će osjetiti snagu moje želje i doći. Minute prolaze. Tišina. Nema veze. Jer ja zna da ću ga preboljeti. Ne sad, ne sutra, ali uskoro. I onda ću biti nepokolebljiva, jaka, samouvjerena. I pronaći sreću. A on će i dalje biti mizeran kao što je. I dalje će mrziti sebe, a mrzit će ga i ostali.

Ne mogu reći da nisam ojačala... jesam. Naočigled okoline zapravo nikada nisam niti bila slaba, čak ni onda kad sam se lomila radi njega, radi sebe i radi bezizlazne situacije u koju nas je dovela međusobna neutaživa strast. Uvijek se sjetim Balaša i njegovog stiha "čudna je zverčica strast"...
Tako... jaka sam, slaba sam u sebi, ali još samo ponekad.
Javio se. Naravno da se javio. Pa to je uvijek bilo jače od njega. I od mene, nažalost. Tako da sam opet popustila. Ali ovaj put ne potpuno i on je to osjetio pa je sada sav neki prepadnut. Nisu mu jasne moje reakcije, a boji se pitati jer ne zna kako ću ja na to reagirati. Pa ga gledam s podsmjehom, pravim se jaka. A kad se čovjek dovoljno dugo pravi, ne zna se više osjećat drugačije. Neka. Njemu treba snažan karakter, netko tko će ga spustiti na zemlju kada odleti krilima kojih nema.
A ovaj frajer u blogu ispod. Ne znam kako, zašto niti ptkud me strefilo, ali kad sam ga vidjela pala sam na stolac i piljila u ekran. Tijelo je ostalo paralizirano. Čudan je osjećaj to bio. Najčudniji. Inaće se meni ne dešava da nekog vidim na tv-u i slinim. I tako malo surfam na netu i saznam da je rođen isti datum kao i ja. Još čudnije. To je vjerojatno bio razlog zašto me tako privukao, neka nam je zvijezda zajednička i tako to... Ili je to možda samo zato što ima Brandijeve oči. Da, zato je. Jebiga...