(o)soba s pogledom


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga 
Daleko osobniji od osobne karte, ovaj će blog biti osobna karta moje osobnosti. Osobito svih mojih osobitih osobina, koje ću ovdje i osobno upoznati.

 Mjesta
Blog.hr
net
monitor
google
dnevnik


 sobna adresa
osoba.s.pogledom@gmail.com

 26.03.2007., ponedjeljak

Što sam poduzela


Trebalo je nešto učiniti.
Nešto poduzeti – kako kažu.

Opet mi se činilo da dlanovima pokušavam zahvatiti trenutak koji mi se upravo događa a da mi on uporno curi kroz prste i neuhvatljivo otječe od mene bolno neproživljen.
Prestala sam razlikovati trenutke koje proživljavam istinski i one koji mi se događaju na toj skliskoj, neuhvatljivoj površini. Izgubila sam se malo unutar sebe same, ali katkad mi je tako godilo to stanje duhovne dezorijentiranosti. Iz te zbrke uvijek bi se izrodilo nešto dobro – neka spoznaja, odluka ili barem kakva dobra rečenica za intimnu uporabu.

On je, tamo negdje s druge strane telefonske veze, i dalje govorio. Pojma nemam o čemu jer nisam slušala. Čula sam ga samo na slušnoj razini, kao neki neodređen glas u daljini o kojem ama baš ništa ne ovisi. Ta moja nezainteresiranost za to što mi je govorio i meni je samoj bila pomalo otužna. Jedino što sam željela bilo je spustiti slušalicu, a nisam mogla smoći hrabrosti za taj korak poslije kojeg više vjerojatno ne bismo postojali. Kao što ne postojimo ni sada, dok držim na uhu tu slušalicu iz koje ne dolazi ništa istinski upotrebljivo. Ništa čime bih mogla osmisliti i opravdati trenutak. Ništa što bi me nahranilo.

Ako spustim slušalicu, osjećat ću se loše – lošije nego sada, dok je držim na uhu tako uzalud. Ipak, trebalo je nešto učiniti. Nešto poduzeti, kako kažu, jer taj me razgovor prijeteći praznio. Praznina je napredovala sa svakom novom riječju koja me nije zanimala, sa svakim pokušajem da se prisjetim koliko su mi te riječi s druge strane jednom, ne tako davno, bile važne. Uplašila me ta praznina koja je zjapila iz negdašnje iluzije.

„Moram ići“, rekla sam iznenada, usred jedne od njegovih nedočekanih rečenica. Trebala sam možda još izgovoriti neku laž, nešto što bi uvjerljivo zvučalo kao razlog naglog odlaska, ali znala sam da ću se osjećati jadno ako je izgovorim. „Jednostavno moram ići“, ponovila sam. „Moram nešto poduzeti, i to je sve.“ Eto, to sam poduzela. I spustila sam slušalicu, s osjećajem da se svemir između naša dva telefonska priključka odjednom proširio, izdužio i još dublje zamračio.




- 22:03 - Komentari (1) - Isprintaj - #