Dajte, bar nešto recite. Mislila sam, i ispod stola gazila Čovjekovu nogu. Stisnuo se uz mene, što je više mogao, a da to priliči situaciji. Zapravo ništa nije priličilo situaciji. Upravo smo mojima rekli da je njihova 18-godišnja kćer trudna, a da još nije maturirala. Moji su šutjeli i pogledavali mene i međusobno se. Jedino moja mlađa sestra, koja je sjedila na kauču, je imala oduševljen izraz lica. Davala je sve od sebe da ne počne vrištati od sreće. Meni nije preostalo ništa drugo nego da tiho plačem, Čovjek je žudio za cigaretom, ali ništa nije poduzimao iako su stajali na stolu ispred njega.
"Koliko dugo?" napokon je pitala mama.
"Osam tjedana."
"Još nije kasno." Rekla je ona.
"Za što?" istovremeno smo pitali tata, Čovjek i ja, iako smo znali odgovor, pa ga nije ni izrekla.
Čovjek je tu skočio. Mislim, doslovno je skočio. Onda se razvila svađa između njega i moje mame želim li ja pobaciti i od koga sam izmanipulirana. To je trajalo i trajalo.
Znala sam da neće dobro završiti. Moji, iako su me pustili da živim sa njime, nisu ga voljeli. Nije im se svidjela njegova vanjština, njegov stav, posao koji radi, ništa im se nije svidjelo.
Zašto su me pustili k njemu?
Za 18. rođendan je to bilo jedino što sam tražila, a oni nisu našli niti jedan razlog da mi to zabrane. Školu sam prošla sa odličnim, što je bio uvjet, javljala sam im se svaki dan, nisam im lagala, a i on se prema meni odnosio, zapravo, ljepše nego su se uopće mogli nadati. A i da nismo živjeli skupa, moglo se isto dogoditi.
"Želiš li ti pobaciti?" pitao me je tata koji je cijelo vrijeme šutio. Jedino što sam mogla je slegnuti ramenima. I mama i Čovjek su me bijesno pogledali. Nisu shvatili.
Da, ne postoji ništa prirodnije nego imati obitelj sa Čovjekom. Kada sam bila sa njime sve je u redu i dobro izračunano. On može zarađivati za nas sve, a kada Zlato mamino malo poraste mogu na faks.
No, i moja mama je imala pravo. Napokon sam se "riješila" roditelja, sve moje prijateljice su krenule na faks i ovo mi je trebalo biti najljepše vrijeme.
Bila sam zbunjena.
U svakom slučaju više od njih dvoje. A još, k tome, nisam htjela povrijediti niti mamu niti Čovjeka. Iako su se oni više trebali brinuti da ne povrijede mene.
Nisam pobacila. Možda sam stvarno bila izmanipulirana od Čovjeka, ali i moja mama je zapravo bila sretna da će biti baka, iako se nije tako osjećala (i Zlato mamino ju ne zove bakom).
Ponekad se osjećam krivom, jer kao mlada, premlada, majka mrzila sam što sam si napravila. I ja sam htjela izlazit vani, imat dečke i zaljubljivat. O, da, Čovjek je koristio svaki slobodan trenutak da ju uzme i da mene barem malo rastereti, ali, majke će znati, tu je onda osjećaj krivnje, strah da on ne radi nešto dobro i briga da me zove, a mene nema blizu.
Samo tu i tamo, još, sanjam da sam sama, ali samo jedan pogled na Zlato maminu i ja, zapravo ništa ne bih mijenjala.
|
