subota, 13.03.2010.

ČETVRTA NEDJELJA KORIZME

15Okupljahu se oko njega svi carinici i grešnici da ga slušaju. 2 Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: "Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima." Izgubljena i nađena ovca 0 18,12-14) 3 Nato im Isus kaza ovu prispodobu: " 11 On još reče: » Jedan čovjek imaše dva sina. * 12 Najmlađi reče svom ocu: Oče, daj meni dio dobra koji mi pripada. I otac mu podijeli njegovo imanje. 13 Malo za tim, najmlađi sin, prodavši sve, pođe u daleku zemlju i raspe svoje dobro na neuredan život. 14 Kad bi sve potrošio, jedna velika glad zavlada tom zemljom, i on se nađe u neimaštini. 15 On se ode iznajmiti u službu jednog od građana te zemlje koji ga posla u svoja polja čuvati svinje. 16 On poželi napuniti stomak lupinama koje su jele svinje, ali nitko mu ih ne dade. 17 Vrativši se tad kući, on si reče: » Koliko radnici mog oca imaju kruha na pretek, dok ja ovdje umirem od gladi! 18 Ja ću otići k svom ocu i reći ću mu: Oče, ja sam zgriješio prema nebu i protiv tebe. 19 Ja više ne zaslužujem biti nazivan tvojim sinom. Postupaj sa mnom kao sa svojim radnicima. 20 On ode k svom ocu. Kad on bijaše još daleko, njegov otac ga primijeti i obuze ga sažaljenje: on potrča baciti mu se u zagrljaj i obasu ga poljupcima. 21 Sin mu reče: Oče ja sam zgriješio prema nebu i protiv tebe. Ja ne zaslužujem više nazivati se tvojim sinom… 22 Ali, otac reče svojim slugama: Brzo, donesite lijepu odjeću, i odjenite ga; stavite mu prsten na prst, sandale na noge. 23 Dovedite utovljeno tele, zakoljite ga, jedimo i slavimo, 24 jer moj sin koji bijaše mrtav i evo ga vratio se u život, on bijaše izgubljen i pronađen je. I oni stadoše slaviti. 25 Njegov prvorođeni sin bijaše u poljima. Kad, u svom povratku, on priđe kući, začu glazbu i plesanje. 26 Pozivajući jednog od slugu, on ga upita što je to bilo. 27 Ovaj mu reče: To je tvoj brat stigao, a tvoj otac je zaklao tovljeno tele, jer je on stigao u dobrom zdravlju. 28 Tad se on razljuti, i ne htjede ući. Njegov otac iziđe zamoliti ga da uđe; 28 ali, on uzvrati svom ocu: Evo godinama te služim a da nikad nisam usprotivio se tvojim zapovijedima; a, meni, ti nikad nisi dao ni jednu kozu za slaviti s mojim prijateljima. 30 Ali, kad je tvoj sin stigao, on koji je pojeo tvoje imanje s djevojkama, ti si zaklao tovljeno tele za njega! 31 Tad mu otac reče: Dijete moje, ti, ti si uvijek sa mnom, i sve što je moje i tvoje je. 32 Već, trebalo je slaviti, jer tvoj brat koji je stigao bijaše mrtav i evo ga živog, on bijaše izgubljen i evo ga ponovo nađenog. « LK 15, 1-3;11-32 Parabola o ocu i dva sina je unikat poruke, sadržaja i forme. U njoj je sažet odnos prema roditeljima i roditelja prema djeci, kao i odnos među braćom. Ovo je parabola, što znači ne povijesni slučaj, ali je istina cijelog ljudskog roda. Ova parabola je u svim ljudima, i poziv svim ljudima. Sva tri lica iz parabole su u nama, barem povremeno, a ponekad je pojedino lice dominantnije. Otac - majka bezuvjetno ljube bez obzira na kvalitete djeteta. Drugi više nitko. Svi nas prihvaćaju ako “odgovaramo” njima. Takvi su i braća i djeca i žena i muž. Samo otac i majka prihvaćaju dijete kad je i kao “svinja”. Zato čovjek treba oca i majku bez obzira na svoju odraslost i obitelj. Uvijek mu je očinska kuća njegova kuća. Tu je njegovo mjesto pa bio pravedan ili nepravedan. Mi ljudi nismo vezani za očinstvo i majčinstvo radi nemoći, nego radi ljubavi. Roditelji nas uvijek ljube bez obzira kakvi smo. To je osnova smišljenog življenja. Najvažniji je doživljaj roditeljske ljubavi. Ta ljubav polaže temelj da se čovjek osjeća “ad home” (kod kuće). Jedna indijska priča - priča kako je jedna majka bila nezadovoljna svojim sinom. Molila je Boga da ju oslobodi sinovljevih nedaća i da ga obrati na pravi put. Predloženo joj je da je jedini način da joj ga istrgne iz sjećanja, pa će tako prestati sve njezine muke. Majka to nije prihvatila. Voljela ga je imati uz sebe pa i kad s njime nije bila zadovoljna i kada je podnosila sve patnje i poruge. To je roditeljska ljubav. Braća - djeca: rastu u istoj ljubavi i brizi, ipak različito uzrastu. Njihovi putovi i osjećaji nisu isti. Roditelji, djeca vam neće biti ista, makar ih vi ljubili istom roditeljskom ljubavlju. Svakoga se jednako ne primi roditeljska ljubav, iako ona nikada ne propada. Roditeljska ljubav “oživi” baš u kriznim časovima ljudske egzistencije. Roditeljskoj ljubavi (kući) čovjek se uvijek može vratiti. Tamo je sigurna ljubav. Isto tako se roditeljima isplati ljubiti pa i kad izgleda da je sve izgubljeno. Roditeljska ljubav uvijek je otvorena. Ona uvijek čeka da se daruje. Svijest braće i sestara: Bratstvo nikada nije iste ljubavi, i može se pretvoriti u interesnost, pravilo, formalnost. Odnos “korektnog” brata i “grešnog? Više to nije odnos bratstva i ljubavi nego pravednosti. Odlutali brat ne vraća se očinskoj kući radi pravde nego radi ljubavi. Samo ga ljubav može prihvatiti i sačuvati u životu. Odlutali sin je postao svjestan očinske ljubavi. On ima oca, on vjeruje ocu, on se nada ocu. Pravedni sin ima gospodara a ne oca. On je pravedan ali bez ljubavi, odlutali je grešan ali još u njemu nije umrla vjera u ljubav i oprost. Korektni sin još nije svjestan niti očinstva niti sinovstva. On je dobar, ali mrtav. U njemu nema ljubavi. Svijest svoje krhkosti i slabosti otvara mjesto ljubavi, potrebu drugoga. Bog se u Evanđelju pokazuje najviše kao Bog praštanjem. Praštanje ne znači priznavanje zla nego spašavanje od zla. Isus u paraboli ne hvali grijeh nego ljubav. Ljudi smo kakvi jesmo, grešni i samo nas ljubav može vratiti i vraćati na pravi put. Samo ljubav može održati na životu. Pravda ne može zamijeniti ljubav, niti su istinski ljudski odnosi zasnovani na pravdi nego na ljubavi. Pravda ne smije potisnuti ljubav i bratstvo. Možda i postoji odnos pravde u bratstvu, ali ne u roditeljstvu. Roditelji prema djeci ne postupaju prema pravdi nego prema ljubavi, prema unutarnjoj potrebi. “Volim i bolesnog i zdravog, i onog na putu i onog kod kuće, i onog na slobodi i onog u zatvoru”(Arapska). Božja ljubav je objavljena kao roditeljska ljubav. Takav je Bog objavljen u Bibliji. On je kao otac i majka. On ljubi, on drži na životu, on ne odbacuje, on se svakome čovjeku nada. Sve nas Bog čeka u svojoj ljubavi. Nikakvom pravdom ne možemo na to pretendirati. Ljubav je nezasluženo darivanje. Mi smo u odnosu s Bogom povezani njegovom roditeljskom ljubavlju. Imamo svoja lutanja i svoje “korektnosti”. I iz jednog i drugog stanja treba se obratiti, treba prepoznati ljude kao braću i Boga kao Oca. Bog nas čeka i ljubi. Vjera u njegovu ljubav budi i našu skrivenu ljubav. Ljubav je Božji dar posijan u svakom srcu, ali ga često svjetske brige i interesi zakrile i ne svijetli stopama našeg životnog hoda. Svako dolaženje svijesti vlastitog lutanja početak je našeg obraćenja. Nitko nije bez oslonca. “Ako te Izraele ostavi otac i majka, ja te neću ostaviti”. Uputimo se očinskom srcu i očinskom domu. U njem je ljubav i prihvat! Marijan Jurčević, OP

- 13:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.