petak, 09.01.2009.

Krštenje Gospodinovo

Pokušavamo se nekako vratiti u normalu redovitog življenja, vratiti se tamo gdje smo sebe ostavili i odande iznova pokrenuti započete djelatnosti. Taj povratak u normalu i nije tako jednostavna zadaća nakon čarobnih dana, koji kao da su istrgnuti iz konteksta uobičajenoga načina razmišljanja i djelovanja, kao da pripadaju nekim drugim vrijednosnim i vremenskim kategorijama. Osim toga, znamo da ćemo se ponovno suočiti sa stvarima koje nas najčešće živciraju, s kojima se hrvamo, pa se povratak u zbilju događa poput skoka u žrvanj, pa tko se snađe, taj će izvući živu glavu. Zato nam se i ne mili taj povratak na uvijek iste i gotovo mehaničke radnje koje u životu obavljamo. Pitanje je, pored toga, jesmo li i u kojoj mjeri profitirali iz ovoga prethodnog razdoblja koje je, zapravo bilo svima ponuda, da barem nakratko zavire u vlastitu nutrinu, da analiziraju svoj stav i odnos prema drugim ljudima, te prema Bogu. Jesmo li se razočarali jer ništa nije išlo kao prošlih divnih i bajnih Božića te svetaca, je li nas prevarila sveopća groznica kupovanja i žudnje za svim što nemamo a htjeli bismo imati i posjedovati? Kako god tomu bilo pogled prema svakidašnjem životu ipak nudi još neistražene i zamamljujuće čari. Ispod površine banalnosti i ponavljanja kriju su stvari koje nas mogu opčarati, krije se život kojega još nismo postali svjesni niti smo ga kušali. Stoga mi u današnjem blagdanu krštenja Gospodinova zapravo čitamo navještaj konačnog oslobođenja, čitamo ne samo najavu već početak dokinuća svih vrsta ropstva, početak kraja svih idola kojima se u svakodnevnom životu klanjamo. Sve je to usko povezano sa skorašnjim Kristovim dolaskom, i upravo su to učinci Božjeg ulaska u čovjekov život. Mi ćemo biti oslobođeni od svih okova, oslobođeni za istinsku slobodu. Bog uvijek iznova dolazi ususret svakom čovjeku da ga spasi. Da ga spasi prvotno od njega samoga, od njegove gluposti, od njegovih rušilačkih odnosno tendencioznih manipulacija s drugim ljudima. Krštenje je, prema tome, inauguracija Božjeg kraljevstva, to jest drukčijeg i humanijeg svijeta. Sveti Pavao u poslanici Titu kliče: «Pojavila se doista milost Božja, spasiteljica svih ljudi; odgojila nas da se odreknemo bezbožnosti i svjetovnih požuda te razumno, pravedno i pobožno živimo u sadašnjem svijetu, iščekujući blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista». Da bismo razumjeli Isusa, da bismo proniknuli u tajnu njegove nesebične nutarnje slobode koja ga je animirala sve od smrti neprestance nam se pred očima treba odvijati susret koji objašnjava temelj njegovog bića, naime, susret njega i Boga koga naziva Ocem. On zna da će biti rođen iz te ljubavi. Mi koji smo kao i Isus bili kršteni jesmo li odista otvoreni tom istom utjecaju? Jesmo li dozvani u život po Duhu, tom utjecaju Boga u nama? Pomoću krštenja i euharistije Krist se s nama ujedinjuje, on postaje našim nerazdvojnim suputnikom. Zamolimo ga da nam potpuno priopći taj sinovski stav koji će nam omogućiti da u njegovom Ocu prepoznamo svoga Oca, i da živimo iz te radosne sigurnosti da smo ljubljeni od Njega. Amen!!! Fr. Alojz Ćubelić OP preuzeto sa www.dominikanci.hr

- 15:38 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.