|
Uobičajena nuspojava bolesti koja me prisili ležat' i ne mrdat dupetom više dana u nizu (čitaj: daleko previše) je pretjerana kontemplativnost te raščlanjivanje fenomena kao što su stvari i ljudi - na osobnu mi štetu.
To bi, riječju, značilo da imam previše slobodnog vremena i da mi kao posljedica toga svakojake pizdarije padaju na pamet.
Kako se serijski ubojice obično vraćaju na mjesto zločina, tako sam se i ja mislima vraćala u razdoblje prije nego sam se razbolila, pokušavajuć' upratit' koje je, ehm, mentalno stanje narušilo fragilni balans organizma mi mog. Otkrila sam, dakako, šipak. Bolest k'o bolest, dođe i ode, ma što ti radio i mislio. Jest – ponekad je stres jedan od uzročnika degenerativnih bolesti. Jest – u zdravom tijelu zdrav je duh. Sve to krasno i baš tako obećavajuće, nju-ejdžerski, zvuči. Milina jedna. Naprosto da čovjek - naivčina, kao takav, povjeruje da će, ako precizno iskombinira ribu sa mesom, povrćem i voćem, u pravom omjeru boja, dakako (jer previše zelene naglašava žensku stranu bića, što li) sa tjelovježbom i umovježbom, sklopi krvno bratstvo sa svim doktorima u radijusu od par kilometara i izvede još pokoji splet autosugestivnih tričarija, biti zdrav bar - zauvijek. Ili bar dok ne umre - što je rok apsurdno, histerično malen u usporedbi sa čitavom vječnošću iz prvog primjera.
Nego, o nečemu sam drugom htjela lajat', sad kad se osjećam dovoljno sposobnom za lajanje već. Prije neki dan je u Splitu bio maskenbal. Sad, jasno mi je da sam u slobodno vrijeme grintava kokoš i donekle sam svjesna razmjera do kojih to moje žaljenje i naricanje uoči ovakvih manifestacija naraste. Što je najgore, ja upravo uživam u tome. Uživam hodati po gradu - nenamaškarana, naravno - režući na sve oko sebe, i mlado i staro, vampire il' klaunove. Zaboravimo sad tu moju grintavost, ako možemo, i iskoristimo ovaj objektivan trenutak za nabrajanje par stvari koje kronično strše u svakoj splitskoj manifestaciji, a pogotovo maskenbalu, karnevalu, krnjevalu, maškarama.
Kao prvo, ljudi apsolutno nemaju mašte. Dokle god mi pamćenje seže, sve su maske iste, sa eventualnim otklonima u vidu toga da su prije bile od trećerazredne plastike koja je pucala čim bi ju stavio na facu i pričvrstio laštikom, a sad su, eto, od gume. Ola ekskluzive! Gradom je defilirao red klauna, red šupjača oliti dama noći, red vampira, red vragova i vražica crveno-crne kose, pa red totalnih idiota koji su očevima ukrali trliše i stavili kutije na glavu, pa red još gorih idiota koji su se obukli u pripadnike Ku Klux Klana, jer im je bilo najlakše iz ormara izvadit' par bijelih plahti, izbušit' rupe za oči, uobličit' ih u konus i nakeljit' na glupu glavu. Na istu glavu, kroz koju nije ni u jednom momentu prošla čak ni natruha ideje o tome koji značaj nosi to što su, eto, tako duhovito i dovitljivo stavili na sebe. Mislim, nije da sam neki moralni čistunac ni išta slično, ali me za popizdit' ljuti ta moja vrlo moguće točna pretpostavka da nisu niti promislili dva puta prije nego su odlučili glumit' zločince na jednu noć.
Kao drugo, već tradicionalno u Splitu ne postoji nešto što bi se moglo nazvat' poštenim koncertom uoči maškara. Ovdje moguće griješim, jer i ne pratim tako blisko tu vrstu događanja, malo sam, što bi se ono reklo, 'ispala iz đira'. Al' se ne mogu, i takva neinformirana kakva jesam, otet' dojmu da nešto debelo smrdi kad su jedini mužikaši u gradu povodom ovogodišnjih maškara bili jebeni Gustafi. Jer, dajte, tko uopće aktivno sluša tu hrpu pripitih, neartikuliranih Istrijana koji na Poguese podsjećaju jedino brojem duša na bini? Možda tek pijani klinci i oni manje klincima nalik, ali svejednako pijani, kojima je zajedničko što ionako nemaju izbora ni kriterija, pa piju – i nedoslovno – što god im se servira? Jesu l' Gustafi, jel' Dalmatino, jel' Seka, jel' Dragana, jel' lokadur Ban, jel' onaj manijakalni čovjek-slučaj Grdović – sve je to njima isto jer na dernecima, na kraju krajeva, glazba ionako tek igra ulogu pozadine za oblejavanje. I to mi je jasno. Al' da je jedina koncertna opcija koja uopće postoji na maškarama drugorazredna sprdačina, to ne mogu progutat' nikako. A ne mogu progutat' ni šugavi osjećaj da je Grad Split Splićanima i inima opet prodao muda pod bubrege: unajmio najjeftiniji vokalno-instrumentalni sastav koji uopće postoji u Hrvatskoj, postavio par štandova sa točenim pivom (jel' onih preloših čevapa ove godine bilo, ne znam, nisam istraživala) i stavio prst – u uho.
Usred tog zuluma razmišljala sam i kako se gotovo divim sposobnosti Splićana i inih da unište grad u svega par sati. Plastičnih čaša, konfeta, WC papira, komada crnih kesa za smeće i komada folije koji su otpadali sa Star Wars wannabe likova bilo je posvuda. Ispovraćanih djevojčica i dječaka, koji su ležali po skalama, ispred portuna i po zidićima isto tako. I jubilarno mi je već u misli dolazio onaj jedan te isti, stari stih: 'Parada pijanstva i kiča…'
I ja sam sve to radila – i opijala se i povraćala i vraćala se kući u poderanom očajnom vještičjem kostimu. Od tamo negdje svoje šesnaeste pa do dvadeset i koje uoči maškara definitivno nisam cijukala od radosti što ću obuć' jedinstven i maštovit kostim za maskenbal koji sam pripremala i šila vlastitim rukama. Naravno da me zanimalo jedino kako ću se provest', što je obično bilo sinonimno sa: opit' se. I to je okej, tako je već stoljećima i generacijama. Dobro, možda ne stoljećima, ali…jasno vam je.
Kako bilo, u prolazu preko pazara, pored Realke, iza štandova začuh vonj grmuše i vina, pjesmu i lupanje boca. Bacila sam oko na tu družinu iza banaka i prva scena koju sam ugledala bile su dvije divovske igraće karte – pik i herc, valjda, koji brojevi, ne znam – kako se kucaju bocama. Oduševilo me to, jer sam se sjetila L. Carolla i povjerovala na tren da se nalazim u nekom drugom, stvarnom a izmaštanom, svijetu. Sva sila srednjoškolaca pod maskama pila je, pušila i radila sve što se već u takvim situacijama radi. Ma, baš sam na tren poželjela otić' do njih i pravit' se da imam bar deset godina manje, al' sam se onda sjetila da bi mi sva ta farsa vjerojatno dopizdila u roku od najviše tri minute.
Šta ja znam, možda ću uvijek ostat takva. Grintava kokoš, wannabe sedamnaestogodišnjakinja. Dobro je dok je to hobi, ma, čak je i šarmantno, iako vjerojatno samo meni.
Možda me maškare u Splitu svaki put bace u očaj jer me podsjete koliko je, zapravo, strašno puno mašte potrebno da bi zbilja povjerovao da si netko drugi, a na kraju taj netko drugi, željeni, i postao. I u tome postajanju nema ništa loše. Osim što smo mi ljudi dosadni i kad se pretvaramo. Tad smo, zapravo, čak dosadniji nego inače.
|
