|
Zadnjih sedam (slovima: 7) dana provela sam ležeći u krevetu sa fibrom koja je varirala od 39 do 40.6 i lagala bih kad bih rekla da su mi objekti tipa internet, kompjuter, blog, tipkovnica (s kojom trenutno muku mučim i osjećam se k'o jebeni dislektičar. eh, što ti je moć navike...) bili prva stvar na umu. Dapače. Au contraire, my friends!
Dakle, sad izgledam i osjećam se otprilike k'o riba koju su uvatili, odnili na pazar prodat pa je proživljavala sve te užase bivanja na suhom i koju je kupila neka suosjećajna gđa Antibiotik i odlučila ju vratiti u more. Tako mi je sad. Navikavam se na novo stanje. I čudno je. Glava mi puca. Kašljem k'o konj. Boli me svaki mišić, svaka mala košćica, ma sve, sve, sve.
Sanjam o kavi na nekom lipom mistu na Bače, uz more. Jedino šta će me vjerojatno ta kava presjeć' ravno u srce jer je nisam pila svih ovih dana. Al' koga briga. U mašti je kava uvijek idealna, nema konobara koji ti je krate, pljucaju u nju, stavljaju mliko stoput prokuvano. A ne, ne. U mašti pijem pravi espresso, konobari pucaju od uslužnosti, donose ti i vodu uz kavu ničim izazvani, valovi šume a brnistra cvate...uglavnom, shvatili ste.
Idem bolovat. Još sedmicu dana. A onda opet sve ispočetka . red, rad i disciplina.
|
