|
Dakle, nakon ovakove prozivke nemam drugog izbora doli odgovorit' na izazov, poput prave samurajke, mušketirke i blogerice koja uglavnom piše o sebi i glupostima i te dvije teme tako neodoljivo i spretno kombinira.
Mislim da je razlog zašto mi je Ruby-Shmuby uputila prozivku ne taj što ona želi da otkrijem svoje mračne tajne blog-čiribimbašima. Već taj što je skužila, žemskom intuicijom, da sam u kroničnom deficitu inspiracije i pred zatvaranjem bloga mi mog. A možda i nije. Al' ja volim vjerovat da je tako.
Dlake brijem svakodnevno i po tom sam pitanju opsesivna, kao i po pitanjima svakodnevnog pranja kose te pranja lica specijalnim gelovima & pjenama. Nisam sigurna ide li i ovo u nominacije...
Dakle, ja stvarno jedem papir, kako sam navela ovdje. Ne, to nije bila samo dovitljiva metoda uvjeravanja ostalih kako nisam čudna. Doista žvačem papir, i to u mnogim oblicima - od A4 formatiranog, photocopy papira preko onih na kocke, crte i slično pa sve do papirnatih maramica. Iako, postoje iznimke, poglavito WC-papir (da ne spominjem onaj loše kvalitete, koji vam sadere stražnju stranu, a iako to nije vizualizacija koja vam je u ovom trenutku potrebna, bila mi je dovoljno dramatična pa sam ju navela. tralalala!) i post-it žuti papirići (zbog ljepila, dabome!).
Pa dalje...svi moji bližnji pate od tzv. šišmiš-sindroma, koji se, između ostalog, manifestira i izblijedjelom kožom, žmirenjem na najbalavijem suncu te opeklinama od istog, čak i zimskog, zubatog. Zašto, pitate se?
Jer u domu svom upravo ne trpim jarku svjetlost. Umjetnu, a bogami ni onu drugu. Pa tako na prozorima imam vječno navučene tamnomodre, teške zastore. Jer da ne bi kojim slučajem malko sunca unišlo u odaje mi Drakuljske moje. Pretpostavljate već, tko najviše pati od posljedica nedostatka svjetla našeg svagdanjeg. Da, da, jadničak onaj, koji sa mnom i obitavalište dijeli. Navika ta još iz dana u roditeljskom domu potiče - iz dana, kad sam u kupatilu na vešmašini imala specijalnu noćnu lampu instaliranu samo za sebe, jerbo neonsko svjetlo trpila nijesam. Da ne idem u daljnje tumačenje uzroka ovom ponašanju, svratila bih vam pažnju na još jednu moju idiosyncracy, štono bi se reklo, a koja je na misteriozan način povezana s dotičnom - razlučite sami kako...
Imam i pravu pravcatu, neizlječivu maniju premještanja stvari, pospremanja čarapa - čistih ili uglavnom čistih - u ormare, daleko od vidika, slaganja i preslagivanja deka i odjeće te kupljenja sitnih, gotovo nevidljivih čestica s poda. Koje su, već, pogađate, vidljivije na danjem svjetlu koje izdajnički unilazi kroz ponistre olitiga prozore. Say no more, kažete?
Pri odijevanju ne trpim kombinaciju više od dvije boje istodobno, osim u iznimnim situacijama. Kao kad sam, recimo, primorana nosit' neodgovarajuću torbu, kornjačolikog izgleda, jer običnu, poštenu, crnu ne imadoh sve do nedavno. Ili kad su jedine cipele koje stilski idu na određenu kombinejšn - zelene boje. Ergo moja sklonost crnoj, crvenoj i ljubičastoj boji. Za koje vrijedi pravilo da se, osim što se u njima najbolje osjećam, manje zaprljavaju razmazivim i teško isperivim supstancama kao što je, recimo, majoneza. Dobri je stari Murphy valjda, kad je došlo do pitanja mrlji na tamnoj odjeći otišao na godišnji odmor. Bar u mom slučaju, ne urekla se dabogda.
Što me vodi, neprirodnim i neočitim slijedom, do posljednje točke na ovoj Hall Of Shame. Koja bi bila moja potpuna isključivost po pitanju vode koju pijem. Da, da, dobro ste čuli. V-O-D-E. Banalni H2O, kako bi rek'o šjor Ante Tomić. Dakle, taj banalni H2O, onaj koji teče direkt iz slavine, teškog srca konzumiram. Jedina je časna iznimka voda koju ti donesu zajedno sa kavom u pristojnim i normalnim kafićima, gdje takav običaj još njeguju. Inače u svim drugim prilikama, dakle - kod kuće i u uredu - pijem flaširanu ili Brita filtriranu vodu. S njom kuham kavu, čaj i uopće sve što ne zahtijeva ogromne količine iste pri kuhanju - kao, recimo, kad je u pitanju grah. Ili manistra. Onda se pregorim. Ali ako mi u mojoj kući donesete čaj ili kavu skuhanu prostom vodom, vrlo je vjerojatno da ću vas vratit' na popravni - natrag u kuhinju. Po onoj devizi, neću unosit' nepotrebno kamenac u organizam mi najmiliji. Meni je to posve razumljivo. Drugi smatraju, pak, da sam čudna i moram priznat', ne krivim ih.
Eto. Ukoliko još imate, čak i nakon ovog weird posta, perverznu želju da nastavite pohodit' ovaj blog, be my guest. Tada ću bit' sigurna da me volite zbog onog što jesam 
I, da, volim Darkness. I ovoga gore. Znam već tko će pošizit na ovu zadnju i mogu samo reć'...BUAHAHAHAHA!
|
