|
Voljela bih poživiti bar još kojih 70-ak godina, ako ne samo zbog vlastite samoživosti, onda i kako bih, radoznala i ne baš sasvim dobronamjerna, kakva jesam, bila u mogućnosti svjedočiti danu kada bilo što dovedeno u vezu sa Katoličkom crkvom i/ili nekakvim oblikom seksa - istospolnog, višespolnog, višestranačnog - neće više izazivati kontroverzu.
Društvo u kojem će se takva drastična promjena dogoditi bit će ili:
a) potpuno amputirano osjećaja suosjećanja i bliskosti sa ženom, mužem, bratom, sestrom - što po vjeri, što po domovini a što po planeti Zemlji ili pak -
b) konačno oslobođeno lažnog iščuđavanja, a po pitanju toga što sve vjerski - i bilo kakav drugi - ekstrem - može uraditi društvu, ili, a'jmo maknut' odgovornost sa tako apstraktnog pojma kao što je neko 'društvo' pa reć' - što je sve jedan čovjek u stanju učinit drugom, a pod izlikom 'vjere', 'domovine', 'pravičnosti' i sličnih tumora - i ne osvrnut se, ma ni ne začešat' po lubanji, a kamoli po nekom, božesačuvaj, osjećaju savjesti.
Film prati sudbinu tri djevojke koje su prozvane kao 'grešnice' i poslane živjeti u 'Samostan iz pakla'. Prva od njih je Patricia (Dorothy Duffy), anđeoskog lica, koja je 'zgriješila' tako što je rodila vanbračno dijete.
Druga je Margaret (Anne-Marie Duff), čiji je 'grijeh' to što ju je silovao rođak.
Dozvolite da se ovdje, u maniri kakve sitničave filmogledateljice, na kratak trenutak zaustavim i izdvojim jednu od najboljih scena, onu sa samog početka filma - u kojoj preko zvučnog zida irske svadbene glazbe pratimo kako se na licima aktera odvija prava obiteljska drama, od Margaretinog priznanja o silovanju pa do osuđujućih pogleda kojom ju časte njeni bližnji.
Bernadette (Nora-Jane Noone), najljepša od tri, poslana je u samostan-praonu-sušionicu-mučionicu jednostavno iz razloga što je flertovala sa lokalnim dječacima.
Moment koji se provlači kroz cijeli film, koliko očekivan toliko još uvijek zanimljiv (valjda zbog ljudske sklonosti pručavanju tuđih, pogotovo seksualnih, devijacija), jest seksualnost, zapravo, senzualnost, putenost. Baš je ta i takva seksualnost ili kako ju god hoćete zvati, razlog iz kojeg su svi ti deseci tisuća djevojaka koje su prodefilirale kroz praone ovakvog tipa od 60-tih pa do konačnog zatvaranja '96 (!) potisnuta sila šćućurena u samom dnu misli i osjećaja svih onih portretiranih sado-nastrojenih časnih sestara.
O filmu 'The Magdalene Sisters', kao, uostalom i o bilo kojem filmu koji se na ovaj ili onaj način bavi vjerskim fundamentalizmom i njegovom ružnom djecom, postoje - pogađate - podvojena mišljenja. I to prilično jasna, crno-bijela.
S jedne strane imamo Crkvu, koja se javno oglasila i osudila film, dok, s druge, imamo niz žena koje su radile u ozloglašenim praonicama rublja, vođenima od strane Magdaleninih sestara. Pa tako, dok Crkva tvrdi kako je film 'pretjeran' i 'zloban', ex-prisilne-radnice zamjeraju stvarateljima filma na 'ušminkanosti' i tvrde kako su stvari bile još puno, puno gore.
Jedina bi dana zamjerka mogla biti zbog manjka objektivnosti. Ali ovaj film ne bi bio ono što jest - bolan, grčevit udarac u stomak i itekako dobar wake-up call - da je iti mrvicu objektivniji.
Naime, sve prikazano se događalo, što je činjenica koja u velikoj mjeri pobija pitanja o objektivnosti i sličnom. Sve je ostalo stvar nazora, a već smo naučili, jel'te, da su oni različiti i da se zato i zovu - nazori. Eto, upravo zbog tog i takovog razumijevanja imamo ovako divno, demokratsko, slobodno društvo danas.
|
