|
Danas se osjećam, pomalo, onako, kao što su se vjerojatno osjećali oni jadni Marsovci sa predimenzioniranim glavama iz SF filmova kad bi se spustili na Zemlju. Ta su jadna bića obično prikazivana kao iskonski negativci kojima je u njihovom marsovskom životu jedino istinski napeto laserskim zrakama hipnotizirat sva živuća bića i pretvorit ih u embrije te konačno okupirat Planet Zemlju, pretvorit ju u divovski krater i...
Naravno da serem. Al' ima nešto, priznat ćete, duboko romantično u tom osjećaju da si pao s Marsa, da si drugačiji od drugih, neshvaćen, mučenik-poeta ili takonešto.
Čim si to promislio (a ja, evo, recimo, često tako promišljam, pa nekog klinca i znam o tom fenomenu), stvorio si zaštitnu mrežu oko sebe. Sagradio si svoje malo jaje, sobu ili cubicle, o kojem sam već jednom govorila, u koji nitko ne može pristupiti a oni koji se ipak usude, izađu doživotno traumatizirani.
Meni se, evo, već par dana, a kao posljedicu činjenice da sam malo više od tjedan dana provela blaženo plutajući prostorom vlastitih misli, sređivanja i dogovaranja sa samom sobom, prati scary feeling da mi je, prilikom te izolacije opako stradao centar u mozgu za dokone razgovorčiće.
Dakle, momentalno se ovaj snob u meni - koji se pravi pametan tvrdeći da se zgraža glupavih brbljanja dok ih, zapravo, sa pomno odabranim jedinkama (uglavnom iste vrste, treba li napominjati), itekako, oho-ho, upražnjava - suočava sa dva problema.
Prvi je problem u tome što bih ja sad rado otišla na Vis ili Lastovo, ili na, recimo, Palagružu, ako ćemo već bit' ekstremni. Pa bih tamo nastavila ovo započeto a nedovršeno ugodno druženje sa samom sobom. To, zapravo, samo po sebi i nije problem, problem je da ja to nisam u mogućnosti napravit. Ne mogu samo skupiti torbe i otići. A istini za volju, 99% bih se, hirovita kakva već jesam, predomislila negdje na pola puta do trajekta i pohrlila nazad kući. Ah, to žensko u meni...
Drugi je problem što sam u jako kratko vrijeme zaboravila da postoje objekti kao što su internet, mobitel, sat i slične ograničavajuće pizdarije. I, smijem li reći, bilo mi je divno. Al' sad prolazim taj period uštekavanja, ponovne prilagodbe i već se vidim kako postepeno postajem sve rastresenija jer - gledam čas na mobitel, čas u ekran, pa na sat kad ću doma ili slično, pa kako provjeravam mail, pa kako gledam jel' mi tko odgovorio na koji komentar...
Mogu pod punom odgovornošću izjavit da sam se ovih dana malko upristojila - i sebe i svoje bizarne navike. Pa tako, osim što sam konačno ofarbala kosu, svih ovih dana nisam manijakalno micala sa kreveta svaki komadić robe i pospremala ga u ormar poput očajne kućanice. Umjesto toga sam čak tri-četiri dana u nizu nonšalatno ostavljala hlače, majice i marame te sadržaje moje torbe rasprostrte po krevetu. I nisam se obazirala, ne. I, opet ću reći, bilo mi je divno.
Da sumiram i zaključim, shvatila sam da moram prestati sa nekim mojim upravo idiotskim opsesivnim navikama, poglavito nestrpljivošću i netrpeljivošću prema ljudima koji se nalaze (bar) u mojoj neposrednoj blizini. A sve po onoj, Kako siješ, tako ćeš i žnjeti.
by Mudra Baba
Saznat ćete jesam li u toj namjeri i uspjela. Kroz koju godinicu.
Vjerojatno je ovo vrlo konfuzan i naporan post. Ali takva sam i ja danas. Pa ću bit luda i otkvačena, riskirat ću, stisnut ću tipku "Objavi", i to pod par kategorija, tako da i oni koji eventualno traže nešto u kategoriji "Zdravlje", "Obitelj" ili "Politika" mogu naletit na ovu pizdariju.
E, da, i drago mi je da sam ipak, nekako, nastavila iskrcavat svoje smeće ovdje javno. U jednom sam trenutku bila vrlo blizu zatvaranju ovog Frankensteina od bloga.
Ajd', sad.
|
